Kada se snovi o miru pretvore u tiho ropstvo: Priča jedne majke
“Mama, možeš li večeras pričuvati Hanu? Moram na razgovor za posao, a stvarno nemam koga drugog.” Glas moje kćeri Marte zvučao je umorno, ali i pomalo zahtjevno. Pogledala sam prema polici s knjigama, na kojoj je već tjednima skupljala prašinu knjiga koju sam planirala pročitati u mirovini. Umjesto toga, moj život posljednjih mjeseci sastojao se od kuhanja juha, pranja dječjih majica i beskrajnih razgovora o bivšem zetu koji je Martu ostavio zbog mlađe žene.
Nisam ni stigla odgovoriti, a Marta je već nastavila: “Znam da si umorna, ali stvarno mi trebaš. Znaš kako je teško naći posao danas.”
Sjetila sam se dana kada sam i sama bila mlada majka, kad sam sve morala sama. Nije bilo bake da pričuva dijete, nije bilo nikoga tko bi mi skuhalo ručak ili platio račune kad zapnem. Ali nisam joj to rekla. Samo sam kimnula glavom i uzdahnula: “Naravno, Marta. Hana može ostati sa mnom.”
Tako je počelo moje novo poglavlje – ono koje nisam željela. Nakon 35 godina rada u računovodstvu, sanjala sam o mirnim jutarnjim kavama na balkonu, o šetnjama uz Savu s prijateljicama, o vikendima na moru kod sestre Ljiljane u Zadru. Umjesto toga, moj stan postao je igralište za trogodišnjakinju i skladište Martinih kutija s odjećom i uspomenama iz propalog braka.
“Mama, gdje su mi one crne hlače?” vikala bi Marta iz kupaonice dok bih ja pokušavala smiriti Hanu koja je plakala jer nije dobila još jedan keks. “Mama, možeš li mi posuditi za režije ovaj mjesec? Znaš da će mi vratiti čim dobijem plaću.”
Novac koji sam godinama štedjela za putovanje u Prag ili možda čak u Pariz, polako je nestajao na Martine račune, Hanine pelene i igračke. Nisam imala srca reći ne. “To je moja kćer. To je moja unuka,” ponavljala sam sebi svaku večer dok bih umorna padala u krevet.
Ali s vremenom, počela sam osjećati gorčinu. Svaki put kad bih otvorila ormar i vidjela prazno mjesto gdje su nekad stajale moje omiljene cipele – prodala sam ih da bih platila Hanin vrtić – osjećala sam se manje svojom. Svaki put kad bi me prijateljice zvale na kavu ili u kino, a ja bih morala odbiti jer “Marta ima razgovor za posao” ili “Hana ima temperaturu”, osjećala sam kako nestajem.
Jedne večeri, dok sam prala suđe nakon još jedne večere koju sam sama skuhala i poslužila, čula sam Martu kako razgovara na mobitel:
“Ma super mi je kod mame. Ne moram brinuti ni o čemu. Ona sve radi – kuha, čuva Hanu, pomaže mi s novcem… Ma znaš kakva je ona!”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala jesam li više ljuta ili tužna. Zar me vlastita kćer vidi samo kao servis? Zar sam cijeli život radila i žrtvovala se da bih na kraju bila nevidljiva?
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike iz prošlosti: kako sam Martu vodila na balet, kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako sam joj prva čestitala kad je diplomirala. Sjetila sam se i svog bivšeg muža, Mirze, koji je otišao kad je Marta imala deset godina. Tada sam obećala sebi da ću uvijek biti tu za nju – ali nisam znala da će to značiti odricanje od vlastitog života.
Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela s Martom za stol dok je Hana crtala sunce na papiru.
“Marta, moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Pogledala me iznenađeno: “Što je sad?”
“Znam da ti je teško i da ti treba pomoć. Ali ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao dadilja, kuharica i bankomat. Nemam više vremena ni novca za sebe. Želim ti pomoći, ali ne mogu biti sve to zauvijek.”
Marta je šutjela nekoliko trenutaka pa slegnula ramenima: “Pa što hoćeš da radim? Da odem na ulicu? Da ostavim Hanu samu? Znaš da nemam nikoga osim tebe!”
Osjetila sam krivnju kako me steže oko srca. “Ne želim da odeš. Samo želim da shvatiš da i ja imam pravo na svoj život. Da nisam samo tvoja majka i Hanina baka – ja sam još uvijek žena koja ima snove i želje.”
Nastupila je tišina koju je prekinuo Hanin smijeh iz dnevne sobe.
Tog dana Marta nije ništa rekla. Ali počela je tražiti posao ozbiljnije, prijavila Hanu u vrtić i počela sudjelovati u kućanskim poslovima. Nije bilo lako – često smo se svađale oko sitnica, a ponekad bi mi zamjerila što “više nisam ona stara mama”.
Ali ja sam napokon počela vraćati komadiće sebe: otišla sam na izlet s prijateljicama u Samobor, upisala tečaj slikanja akvarela i svako jutro pila kavu na balkonu – makar samo deset minuta.
Ponekad se pitam jesam li sebična što želim više od života osim uloge majke i bake. Je li ljubav prema obitelji uvijek žrtva? Ili imamo pravo reći “dosta” i tražiti nešto za sebe?
Možda nisam savršena majka – ali napokon učim biti dobra prema sebi.
“Drage žene, jeste li se ikada osjećale kao da ste nestale iza tuđih potreba? Kada ste zadnji put napravile nešto samo za sebe?”