Neočekivana Dobrota u Sarajevskoj Čajdžinici: Priča o Jednom Ručku i Promijenjenim Životima

“Nermina, hajde požuri s tim čajem! Gosti čekaju!” viknula je Amra iz kuhinje, dok sam pokušavala obrisati znoj s čela i ne zaplakati pred svima. Bio je to još jedan običan dan u našoj maloj čajdžinici u srcu Sarajeva. Miris mente i limuna miješao se s bukom tramvaja i žamorom gostiju. Ali meni je sve to zvučalo kao pozadinska buka za moje misli koje su vrištale: “Kako ću platiti struju ovaj mjesec? Hoće li mama opet završiti u bolnici?”

Dok sam nosila pladanj do stola pored prozora, gdje je sjedio stariji gospodin u tamnom kaputu, srce mi je tuklo kao ludo. Nije bio naš redovni gost. Pogledao me blagim očima i tiho rekao: “Dobar dan, može li jedan zeleni čaj i komad baklave?” Njegov glas bio je topao, ali u njemu sam osjetila neku tugu. “Naravno, odmah ću donijeti,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti drhtanje u rukama.

Dok sam pripremala njegovu narudžbu, Amra je došla do mene i šapnula: “Opet kasniš s narudžbama. Ako šef sazna, neće ti biti dobro.” Pogledala sam je umorno. “Znaš da radim dvije smjene jer mi treba novac za mamin lijek. Nije mi lako.” Amra je slegnula ramenima, ali u njenim očima vidjela sam razumijevanje. Svi smo mi ovdje radili za preživljavanje.

Vratila sam se do gospodina i spustila čaj i baklavu pred njega. “Hvala vam, dijete,” rekao je i nasmiješio se tako toplo da mi je na trenutak bilo lakše. Sjeo je tiho, gledao kroz prozor i povremeno zapisivao nešto u malu bilježnicu. Nisam mogla odoljeti pa sam ga pitala: “Pišete li nešto važno?” Pogledao me iznenađeno, a onda rekao: “Samo bilježim lijepe trenutke koje primijetim oko sebe. Danas ste vi taj lijepi trenutak.”

Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da me netko prvi put vidi nakon dugo vremena. Otišla sam do šanka, ali nisam mogla prestati razmišljati o njegovim riječima. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel. Bila je to sestra, Lejla. “Nermina, mama opet ima temperaturu. Ne znam šta da radim!” Glas joj je drhtao od panike. “Smiri se, Lejla. Završavam smjenu za sat vremena pa dolazim kući. Daj joj čaj i izmjeri temperaturu opet.” Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi suze naviru na oči.

U tom trenutku šefica Sabina došla je do mene: “Nermina, možeš li ostati još sat vremena? Ena nije došla na smjenu.” Pogledala sam je očajno: “Sabina, mama mi je bolesna…” Prekinula me hladno: “Znam, ali ako odeš sad, ne računaj na idući mjesec ovdje.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Vratila sam se do stola gospodina u kaputu da mu donesem račun. On ga je pogledao, izvadio novčanik i tiho rekao: “Znate li vi koliko vrijedi osmijeh koji ste mi danas dali?” Zbunjeno sam se nasmijala: “Ma ništa posebno…” On je stavio novčanicu na sto i rekao: “Za vas i vaše kolege.” Pogledala sam prema novcu – bila je to ogromna svota! Nisam mogla vjerovati svojim očima.

“Gospodine, ovo mora biti greška!” uzviknula sam tiho, gledajući ga u oči. On se samo nasmiješio: “Nije greška. Nekad jedan mali čin može promijeniti nečiji dan ili život. Vi ste danas promijenili moj.” Ustao je, obukao kaput i izašao iz čajdžinice prije nego što sam stigla išta reći.

Amra je dotrčala do mene: “Šta se dešava? Šta ti je dao?” Pokazala sam joj novac – 5.000 KM! Počela je plakati zajedno sa mnom. Sabina je dotrčala iz kuhinje kad je vidjela da nešto nije u redu. Kad smo joj objasnile što se dogodilo, nije mogla vjerovati.

Te večeri otišla sam kući s osjećajem zahvalnosti koji nisam osjetila godinama. Mama me dočekala blijeda ali nasmijana, a Lejla me zagrlila kao da me nije vidjela mjesecima. Sjeli smo za stol i ispričala sam im sve što se dogodilo.

“Nermina, možda ti život nije uvijek pravedan,” rekla je mama tiho, “ali vidiš da postoje ljudi koji još uvijek vjeruju u dobrotu.” Lejla je dodala: “Možda bi i mi trebale češće vjerovati da će nam neko pomoći kad nam najviše treba.”

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o gospodinu u kaputu, o njegovim riječima i o tome kako jedan običan dan može postati čudo. Sutradan smo svi zajedno otišli kupiti lijekove za mamu i platiti račune koji su mjesecima čekali.

Ali ono što me najviše promijenilo bila je spoznaja da i ja mogu biti nečiji lijepi trenutak – makar samo osmijehom ili toplom riječju.

Ponekad se pitam: Šta bi bilo da nisam tog dana došla na posao? Da li bi neko drugi dobio tu priliku? I koliko često propuštamo biti nečije svjetlo jer smo previše zaokupljeni vlastitim brigama?

Šta vi mislite – koliko često sitnice mogu promijeniti nečiji život?