Zvali su me tetkom, ali gledali su samo moj stan: Priča o izdaji u vlastitoj obitelji
“Tetka, znaš da ti uvijek možeš računati na mene…” Mirna je stajala na pragu mog dnevnog boravka, s osmijehom koji je bio previše širok da bi bio iskren. U rukama je držala kolač, onaj isti koji je njena majka, moja sestra Jasmina, pravila za svaku obiteljsku proslavu. Miris cimeta i jabuka širio se stanom, ali meni je u grlu stajala knedla.
“Znam, dijete, ali ne moraš svaki put donositi nešto. Dovoljno mi je što dođeš.” Pokušala sam zvučati vedro, ali u meni je već danima tinjala sumnja. Od kad mi je Jasmina prošaputala na uho: “Pazi se, znaš kakva je ona kad nešto naumi.”
Moj stan u staroj zagrebačkoj zgradi bio je moj svijet. Visoki stropovi, parket koji škripi pod nogama i prozori kroz koje sunce ulazi popodne – sve to sam voljela više od ičega. Nakon trideset godina rada u gradskoj knjižnici, ostala sam sama. Muž mi je umro davno, djecu nisam imala. Obitelj su mi bili sestra i njena djeca. A Mirna… Mirna je uvijek bila posebna. Pametna, ambiciozna, ali i pomalo sebična.
“Tetka, znaš… pričala sam s prijateljicom iz faksa. Ona kaže da bi bilo super kad bih mogla živjeti bliže centru. Znaš kako je s prijevozom…”
Pogledala sam je preko ruba naočala. “Mirna, pa ti živiš s roditeljima u Dubravi. Nije to tako daleko.”
“Ali tetka, znaš kako je… Tamo nema mira za učenje. A tvoj stan ima tri sobe! Mogla bih ti pomagati oko svega, donositi ti stvari iz dućana, kuhati…”
Osjetila sam kako mi srce brže kuca. Sjetila sam se razgovora sa sestrom prije nekoliko dana.
“Znaš li ti što ona planira?” Jasmina me gledala zabrinuto dok smo pile kavu na mom balkonu.
“Ne znam… valjda samo želi biti bliže faksu?”
“Ma nemoj biti naivna, Sanja! Znam ja svoju kćer. Gleda ona tvoj stan već godinama. Samo čeka priliku da ti se uvuče pod kožu.”
Nisam joj tada vjerovala. Mislila sam da pretjeruje. Ali sad, dok sam gledala Mirnu kako sjedi na mom kauču i vrti pramen kose oko prsta, osjetila sam hladan znoj na leđima.
“Tetka, stvarno bi mi puno značilo… Samo dok ne diplomiram! Obećavam da neću smetati.”
Nisam znala što reći. S jedne strane, bila sam usamljena. Dani su mi prolazili sporo, a navečer bih često razgovarala sama sa sobom ili slušala stare ploče Olivera Dragojevića. S druge strane, nisam željela da moj mir nestane.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje sestre: “Pazi se.” Sjetila sam se kako su me svi uvijek zvali tetkom kad im je nešto trebalo – poklon za rođendan, novac za izlet, pomoć oko škole. Ali kad bih ja trebala društvo ili pomoć oko kuće – svi bi odjednom imali obaveza.
Sljedećih dana Mirna je postajala sve upornija. Dolazila bi nenajavljeno, donosila kolače ili cvijeće iz tržnice. Jednom je čak dovela prijateljicu da joj pokaže “kako je stan super za studiranje”.
“Vidiš, Lana, ovdje bih mogla imati svoj kutak! Tetka ima baš puno knjiga!”
Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
Jedne večeri zazvonio je telefon.
“Sanja? Ovdje teta Mara iz drugog kata. Čula sam da ti netko dolazi često… Sve u redu?”
“Ma jest, Mara… To mi je nećakinja. Malo previše dolazi zadnje vrijeme.”
“Pazi se, draga moja. Danas svi gledaju samo svoj interes.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala.
Sljedeći dan Mirna je došla ranije nego inače.
“Tetka, donijela sam ti nešto!” Iz torbe je izvadila papire.
“Što je to?”
“Samo neki formulari… Znaš, mama kaže da bi bilo dobro da napišeš oporuku. Da ne bude kasnije problema oko stana… Znaš kako su ljudi pohlepni.” Smijala se nervozno.
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Mirna! Jesi li ti došla ovdje zbog mene ili zbog mog stana?”
Zastala je i spustila pogled.
“Tetka… Pa znaš da te volim… Samo… Znaš kako je danas teško doći do stana u Zagrebu…”
Nisam mogla vjerovati što čujem.
“Imaš roditelje, imaš dom! Ja imam samo ovaj stan i uspomene! Zar ti to ništa ne znači?”
Mirna je šutjela. U očima joj se vidjela krivnja, ali i tvrdoglavost.
Te večeri nazvala sam Jasminu.
“Bila si u pravu. Gledaju me kao adresu, a ne kao osobu.”
Jasmina je uzdahnula: “Žao mi je, Sanja… Pokušat ću razgovarati s njom.”
Nakon tog dana Mirna više nije dolazila tako često. Povukla se, a ja sam ostala sama sa svojim knjigama i starim pločama. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir – onaj pravi mir koji dolazi kad znaš da si se zauzeo za sebe.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi sami krivi što nas obitelj uzima zdravo za gotovo? Ili su vremena toliko promijenila ljude da više nitko ne vidi osobu iza adrese?