Slatki okus tuge: Priča jedne bake iz Dervente
“Ljiljana, koliko puta sam ti rekao – nema više tih bombona! Ema je već bila bolesna prošli tjedan!” Ivanov glas odjekivao je kroz hodnik, a ja sam stajala u kuhinji, držeći malu kutiju bajadera iza leđa kao da sam dijete uhvaćeno u krađi. Ema je sjedila za stolom, ljuljajući nogama, s osmijehom koji mi je grijao srce. Nije ona tražila ništa posebno – samo malo pažnje, malo slatkog, malo ljubavi.
Ali Ivan… On nikad nije razumio. Od kad je moja kćerka Sanja umrla prije četiri godine, sve se promijenilo. On je postao strog, hladan, kao da ga je svaki dan života lomio još više. A ja? Ja sam pokušavala biti sve što Ema treba – i mama, i baka, i prijateljica.
“Bako, mogu li još jedan?” Ema me pogledala onim velikim smeđim očima, istim kakve je imala Sanja kad je bila mala. Nisam mogla reći ne. Nisam mogla odbiti to dijete koje je već izgubilo toliko toga.
“Možeš, dušo. Samo nemoj reći tati,” šapnula sam joj i gurnula joj još jednu čokoladicu u ruku. Smijale smo se tiho, kao dvije zavjerenice protiv svijeta.
Ali Ivan je sve vidio. Sljedeći put kad je došao po Emu, nije mi ni pogledao u oči. Samo je rekao: “Ljiljana, mislim da bi bilo najbolje da Ema neko vrijeme ne dolazi kod tebe.”
Osjetila sam kako mi se srce slama. “Ivane, molim te… Ona je sve što imam.”
“Ne mogu više riskirati njeno zdravlje zbog tvoje tvrdoglavosti.”
Vrata su se zatvorila za njima, a ja sam ostala sama u tišini kuće koja je odjednom postala prevelika i prehladna.
Dani su prolazili sporo. Svako jutro sam ustajala ranije nego što treba, pripremala doručak za dvoje, pa ga bacala jer nitko nije dolazio. Odlazila sam na groblje Sanji i pričala joj sve – kako Ema raste, kako joj fali mama, kako joj fali baka.
Jednog dana, skupila sam hrabrost i otišla do Ivanove kuće. Kucala sam na vrata dok mi prsti nisu pobijelili od hladnoće. Otvorila mi je njegova nova žena, Mirela – mlada, lijepa, uvijek nasmijana na Instagramu, ali s očima koje su me gledale kao stranca.
“Dobar dan, Mirela. Je li Ema tu? Samo bih je voljela vidjeti na pet minuta.”
Mirela je uzdahnula i pogledala prema hodniku. “Ivan ne želi da dolazite bez najave. Znaš i sama zašto.”
“Molim te… Samo da je zagrlim.”
“Ne mogu ti pomoći, Ljiljana.”
Vratila sam se kući praznih ruku. Te noći nisam spavala. Sjećanja su navirala – kako sam Sanju vodila na rijeku kad je bila mala, kako smo zajedno brale šljive u voćnjaku, kako smo pekle kolače za Božić i Uskrs. Sve to sam željela dati Emi.
Jednog dana stiglo mi je pismo od socijalne službe – Ivan je prijavio da nisam poštovala njegove upute o prehrani djeteta i da bi bilo najbolje da kontakt s Emom bude ograničen dok se situacija ne razjasni.
Sram me bilo pred cijelim selom. Ljudi su šaptali iza leđa: “Jesi čula za Ljiljanu? Zet joj zabranio viđati unuku zbog slatkiša!” Neki su me žalili, drugi su govorili da sam razmazila dijete.
Jedina koja me razumjela bila je moja susjeda Zora. “Ljiljo, svaka baka daje unucima ono što roditelji brane. To ti je tako oduvijek bilo.”
Ali ovo nije bila obična svađa oko slatkiša. Ovo je bila borba za ljubav, za uspomene koje sam željela ostaviti Emi prije nego što i mene nestane.
Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bio je to Ivan.
“Ljiljana… Ema te stalno spominje. Plače svaku noć.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Ivane… Nikad joj nisam htjela nauditi.”
Zastao je. “Znam… Ali bojim se za nju. Zdravlje joj nije najbolje.”
“Zdravlje nije samo tijelo, Ivane. I duša može boljeti.”
Dugo smo šutjeli.
“Možda… Možda možeš doći ovaj vikend. Ali bez slatkiša.”
Nasmijala sam se kroz suze. “Obećavam.”
Kad sam ušla u njihovu kuću, Ema mi je potrčala u zagrljaj kao da nikad nije otišla. Držala sam je čvrsto i šaptala joj na uho: “Baka te voli najviše na svijetu.”
Ali ništa više nije bilo isto. Osjećala sam pogled Ivanove nove žene na sebi svaki put kad bih Emi ispričala priču ili joj zapjevala uspavanku.
Ponekad se pitam – jesam li stvarno pogriješila? Je li ljubav koju dajemo unucima ikad prevelika? Ili nas samo vrijeme i tuđe odluke tjeraju da sumnjamo u ono što nam srce govori?
Drage moje bake i djedovi… Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti previše nježan prema onima koje volimo?