Premlada za majku: Moj život kao tinejdžerska mama u Zagrebu

“Ivana, jesi li ti normalna? Kako si to mogla napraviti?” Majčin glas parao je tišinu dnevne sobe, a otac je šutio, gledajući kroz prozor kao da će mu tramvaji na Savskoj dati odgovor na sve što je pošlo po zlu. Stajala sam pred njima, držeći test s dvije crte, ruke su mi drhtale. Nije bilo više povratka.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Bio je početak proljeća, miris kiše u zraku, a ja sam imala osjećaj da mi se cijeli svijet urušava pod nogama. Luka, otac mog djeteta, sjedio je u hodniku, nervozno lupkao nogom o parket. Nije imao hrabrosti ući i suočiti se s mojim roditeljima. “Ivana, što ćemo sad?” šapnuo mi je ranije tog jutra. Nisam znala odgovor.

Moja najbolja prijateljica Ana nije mi više odgovarala na poruke. “Ne mogu vjerovati da si to napravila. Uništit ćeš si život,” napisala mi je zadnji put. U školi su šaptali iza mojih leđa. Profesorica hrvatskog me gledala s mješavinom sažaljenja i razočaranja. “Ivana, tako si pametna djevojka… Šteta,” rekla mi je jednom nakon sata.

Prvih mjeseci trudnoće osjećala sam se kao duh. Mama je plakala svaku večer, tata nije progovarao sa mnom tjednima. Samo baka Marija me zagrlila i šapnula: “Dijete moje, život ti daje ono što možeš izdržati.” Te riječi su me držale kad sam mislila da ću se slomiti.

Luka je pokušavao biti uz mene, ali bio je izgubljen kao i ja. Njegovi roditelji nisu htjeli ni čuti za mene. “Naš sin ima budućnost, nećemo mu dopustiti da je uništi,” rekla mi je njegova majka kad sam joj pokušala objasniti situaciju. Luka je sve češće nestajao s društvom, vraćao se kasno i mirisao na cigarete i pivo.

Porod je bio težak. Sjećam se svjetla u bolnici, mirisa dezinficijensa i zvuka bebinog plača. Kad su mi stavili malu Leu u naručje, srce mi se ispunilo ljubavlju i strahom istovremeno. “Hoću li znati biti dobra mama? Hoće li me ona jednog dana mrziti jer sam joj dala ovakav početak?”

Prvi mjeseci s Leom bili su najteži u mom životu. Nespavanje, pelene, dojenje, a istovremeno pokušaj završetka srednje škole preko večernje nastave. Mama je polako omekšala, ali tata je još uvijek bio hladan. “Nisi ti više dijete, Ivana. Sad si odrasla. Snađi se,” rekao mi je jednom dok sam pokušavala uspavati Leu.

Novca nije bilo dovoljno. Socijalna pomoć bila je mizerna, a Luka je ubrzo potpuno nestao iz našeg života. Jednog dana samo nije došao. Nije odgovarao na poruke, nije pitao za Leu. Njegovi roditelji su me izbjegavali na ulici.

Bila sam sama. Prijatelji su nestali – Ana se preselila u Njemačku s roditeljima, ostali su me gledali kao da sam zarazna. Samo baka Marija dolazila je svaki dan s toplim ručkom i riječima utjehe.

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Leu, čula sam mamu kako tiho plače u kuhinji. Pridružila sam joj se i sjela za stol. “Mama, žao mi je… Nisam htjela ovako…”

Pogledala me kroz suze: “Ivana, nisi ti kriva za sve… Ali teško mi je gledati kako patiš. I ja patim s tobom.” Prvi put nakon dugo vremena zagrlile smo se kao nekad.

Godine su prolazile sporo. Završila sam školu uz pomoć razrednice Vesne koja mi je donosila bilješke i zadatke doma. Počela sam raditi u obližnjem dućanu kako bih pomogla s računima. Lea je rasla, bila vesela i zdrava djevojčica.

Ali stigme nisu nestale. Na igralištu su me druge mame gledale ispod oka. Jedna od njih, Sanja, šapnula je drugoj: “To ti je ona mala što je rodila s 17…” Pravio si da ne čujem, ali svaka riječ boljela je kao nož.

Jednog dana naišla sam na Luku u tramvaju. Bio je s novom djevojkom, pravio se da me ne vidi. Lea ga nije prepoznala.

“Mama, tko je onaj čovjek?” pitala me kasnije.

“Netko iz prošlosti,” odgovorila sam tiho.

S vremenom sam naučila biti ponosna na sebe. Nije bilo lako – ni zbog novca ni zbog pogleda ni zbog samoće – ali Lea mi je bila sve. Kad bi me zagrlila i rekla: “Volim te najviše na svijetu,” znala sam da sam ipak nešto dobro napravila.

Danas imam 23 godine i još uvijek živim s roditeljima, ali radim i štedim za naš stan. Tata mi ponekad pomogne oko Lee, mama više ne plače svaku noć. Baka Marija nas gleda s osmijehom i kaže: “Vidiš da možeš!”

Ponekad se pitam: Da mogu vratiti vrijeme, bih li išta promijenila? Ili nas život baš ovako oblikuje – kroz bol i borbu do snage koju nismo ni znali da imamo?

Što vi mislite – jesmo li premladi za velike odluke ili nas one nauče najvažnijim lekcijama života?