Kad ljubav postane rat: Priča o obitelji razorenoj nasljedstvom
“Neću ti oprostiti, Ivana! Nikada!” urliknuo je moj brat Dario, tresući šakom po starom stolu u dnevnoj sobi. Na zidu su visjele fotografije iz djetinjstva: Dario, Ana i ja, nasmijani na moru u Makarskoj, tata s osmijehom širokim kao Jadran. Sada, nakon njegove smrti, ta ista soba bila je bojno polje, a mi – vojnici bez milosti.
Sve je počelo onog jutra kad smo se vratili iz mrtvačnice. Mama je sjedila u kutu, šutjela, oči su joj bile crvene od plača. Ana je nervozno listala papire – oporuka. Dario je već tada bio napet, ali nisam mogla ni zamisliti koliko će daleko otići.
“Tata je rekao da kuća pripada meni! On je to uvijek govorio!” vikala je Ana, lice joj je bilo izobličeno od bijesa. “Ti si otišla u Zagreb, Ivana, nisi ga ni posjećivala! Dario je bio tu, ali ja sam ga njegovala!”
“Ana, svi smo mi njegova djeca. Ne možeš tako…” pokušala sam smiriti situaciju, ali riječi su mi ostale visiti u zraku kao dim cigarete koju je tata pušio svako jutro.
Dario je šutio, gledao kroz prozor prema staroj trešnji u dvorištu. Znao je da će se sve raspasti. Ipak, kad je odvjetnik pročitao oporuku – kuća se dijeli na troje, ali zemljište ide meni jer sam jedina završila fakultet – eksplodirao je.
“Ti si uvijek bila tatina mezimica! Sve si dobila! A ja? Ja sam ostao ovdje, radio na zemlji, žrtvovao sve!”
Nisam znala što reći. Osjećala sam krivnju iako nisam ništa tražila. Ana je plakala, mama je šutjela. U tom trenutku shvatila sam da nas tata nije ostavio samo s imovinom – ostavio nas je s teretom prošlosti i neizgovorenih riječi.
Sljedećih dana kuća je postala hladna. Jeli smo za istim stolom, ali nitko nije pričao. Dario je izbjegavao moj pogled, Ana me ignorirala. Mama je pokušavala zadržati privid normalnosti – kuhala nam je omiljenu juhu od rajčice, ali nitko nije dirao tanjure.
Jedne večeri čula sam Darija kako razgovara s nekim na mobitel:
“Neću joj dati ni pedalj zemlje! Ako treba, ići ću na sud!”
Srce mi se steglo. Nisam željela ratovati s bratom. Sjećanja su navirala: kako smo kao djeca zajedno brali šljive, kako smo se skrivali u podrumu kad bi grmilo. Gdje su nestali ti dani?
Ana mi je prišla kasnije te večeri:
“Ivana, znaš li ti koliko sam ja žrtvovala? Znaš li da sam dala otkaz da bih bila uz tatu kad se razbolio? Ti si bila daleko, imala si svoj život… Ja sam ovdje ostala sama s njim i njegovim bolestima. Zar to ništa ne vrijedi?”
Pogledala sam je u oči i vidjela samo bol i umor.
“Ana, znam da ti je bilo teško… Ali tata nije htio da se svađamo. Molim te…”
“Kasno je za molbe!” prekinula me i otišla u svoju sobu.
Sljedećih tjedana odvjetnici su dolazili i odlazili. Papiri su se gomilali na stolu gdje smo nekad igrali Čovječe ne ljuti se. Dario je podnio tužbu protiv mene – tražio je da se poništi dio oporuke koji meni daje zemljište. Ana ga je podržala.
Mama se povukla u sebe. Počela je zaboravljati stvari – jednom je zaboravila gdje živi. Liječnik joj je dijagnosticirao početak demencije. Osjećala sam se bespomoćno.
Jednog dana došla sam kući i zatekla Darija kako viče na mamu:
“Zašto si uvijek branila Ivanu? Zašto si joj sve dopuštala? Zbog nje sada gubimo sve!”
Mama ga je gledala prazno, suze su joj tekle niz lice.
“Dosta!” viknula sam. “Ovo više nema smisla! Tata bi se okrenuo u grobu da vidi što radimo!”
Dario me pogledao s mržnjom koju nikad prije nisam vidjela u njegovim očima.
“Ti nisi više moja sestra.”
Te riječi su me slomile.
Otišla sam iz kuće te noći. Spavala sam kod prijateljice Mirele u Sarajevu nekoliko dana. Plakala sam svaku noć, osjećala se kao izdajica.
Mirela me pokušavala utješiti:
“Ivana, ovo nije tvoja krivnja. Ljudi polude kad su novci u pitanju. Ali obitelj… obitelj bi trebala biti iznad svega.”
Vratila sam se nakon tjedan dana jer nisam mogla ostaviti mamu samu. Dario i Ana su već podijelili stvari iz tatine sobe bez mene. Njegov sat – onaj koji mi je obećao – nestao je.
Pitala sam Anu:
“Gdje je tatin sat? Rekao mi je da ga čuvam za svoju djecu jednog dana…”
Ana me pogledala hladno:
“Prodali smo ga. Trebali su nam novci za odvjetnika.”
Osjetila sam kako mi nešto puca u prsima.
Dani su prolazili u tišini i gorčini. Mama je sve češće zaboravljala tko smo mi. Jednom me pitala:
“Jesi li ti ona mala Ivana što voli trešnje?”
Plakala sam cijelu noć.
Na kraju smo svi izgubili: kuću smo morali prodati jer nismo mogli platiti porez na nasljedstvo i odvjetničke troškove. Svaki od nas dobio je nešto novca, ali izgubili smo dom i jedni druge.
Sada sjedim sama u malom stanu u Zagrebu i gledam stare fotografije. Ponekad mi se javi Ana porukom – kratko, službeno. Daria nisam vidjela mjesecima.
Pitam se: Je li vrijedilo? Može li išta zamijeniti mir koji smo imali dok smo bili zajedno? Ili smo svi samo žrtve pohlepe i neizgovorenih rana?
Što vi mislite – ima li išta vrijednije od obitelji koju smo izgubili zbog nekoliko papira i komada zemlje?