Kada je sve puklo: Moj život između dvije vatre

“Jelena, opet si na njegovoj strani!” vikao je moj otac, dok sam stajala između njega i mog muža, Damira, u dnevnoj sobi punoj napetosti. Majka je šutjela, stisnutih usana, gledajući kroz prozor kao da će joj pogled na kišni sarajevski asfalt dati odgovore koje ja nisam mogla pronaći. Damir je stajao s druge strane, ruku prekriženih na prsima, lice mu je bilo tvrdo kao kamen. “Tata, molim te, ne radi ovo pred djecom,” prošaptala sam, ali moj glas je bio slab, gotovo nečujan.

Moja kćerka Lana i sin Filip sjedili su na stepenicama, pokušavajući se praviti da ne čuju ništa. Ali kako da ne čuju? Zidovi našeg malog stana u Novom Zagrebu nisu mogli zadržati ni tišinu, a kamoli ovakve riječi. Sve je počelo prije tri godine, kad smo Damir i ja ostali bez posla gotovo istovremeno. On je radio u jednoj privatnoj firmi koja je propala preko noći, a mene su otpustili iz knjižare kad je vlasnica odlučila zatvoriti zbog “lošeg prometa”. Od tada smo živjeli od pomoći mojih roditelja i povremenih Damirovih građevinskih poslova.

Ali pomoć nikad nije bila bez cijene. “Da nije nas, djeca bi ti gladovala!” govorila bi majka dok bi mi gurala vrećicu s hranom u ruke. Otac bi samo odmahnuo glavom i dodao: “Damir nikad nije bio za tebe. Mogla si birati bolje.” Damir bi tada izlazio iz stana, zalupivši vratima tako jako da bi se prozori zatresli. Ja bih ostajala između dvije vatre – roditeljske ljubavi koja guši i muževljeve povrijeđene muškosti.

Jedne večeri, dok su Lana i Filip spavali, sjela sam s Damirom za kuhinjski stol. “Jelena, ne mogu više ovako,” rekao je tiho. “Tvoji me gledaju kao zadnjeg propalicu. Djeca sve osjećaju. A ti… ti samo šutiš.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Šutim jer ne znam što da kažem. Ne želim birati između tebe i njih. Svi ste mi sve na svijetu.”

Damir je ustao i naslonio se na prozor. “Možda bi bilo bolje da odem. Da ti olakšam.” U tom trenutku sam shvatila koliko sam sama. Nisam imala snage ni za njega ni za roditelje. Samo za djecu.

Sutradan sam otišla kod majke. Sjela sam za kuhinjski stol gdje sam kao djevojčica učila pisati slova. “Mama, moram te nešto pitati. Zašto nikad nisi prihvatila Damira?” Pogledala me iznenađeno. “Jelena, on nije za tebe. Nema stalni posao, nema sigurnost. Ti si uvijek bila pametna cura, zaslužila si više.” Osjetila sam kako me guši ta rečenica koju sam slušala godinama.

“A što ako ja želim njega? Što ako želim mir u svojoj kući?” upitala sam drhteći.

Majka je slegnula ramenima. “Onda se moraš sama boriti za to. Mi ti više ne možemo pomagati ako biraš njega umjesto nas.”

Vratila sam se kući s osjećajem da mi se tlo pod nogama raspada. Damir je sjedio u mraku, gledajući stare slike na mobitelu – slike kad smo bili sretni, kad su Lana i Filip bili mali, kad smo vjerovali da će sve biti dobro.

“Što ćemo sad?” upitao me bez trunke nade u glasu.

“Ne znam,” priznala sam. “Ali znam da više ne mogu živjeti između dvije vatre. Ili ćemo biti obitelj ili ćemo se raspasti.” Damir me pogledao kao da prvi put vidi osobu koja stoji pred njim.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Roditelji su prestali dolaziti i slati pomoć. Damir je radio po cijele dane na građevini, vraćao se iscrpljen i šutljiv. Ja sam čistila stanove po kvartu i pokušavala djeci objasniti zašto više nema bakinih kolača ni djedovih priča.

Jednog popodneva Lana me pitala: “Mama, jesi li ti sretna?” Zastala sam s krpom u ruci i pogledala je u oči. “Ne znam, dušo. Ali borim se da budemo dobro.” Filip je dodao: “Hoće li tata opet otići?” Zagrlila sam ih oboje i obećala: “Neće. Ostat ćemo zajedno koliko god bude teško.”

Te večeri Damir je došao ranije kući. Sjeli smo svi zajedno za stol – prvi put nakon dugo vremena bez svađe, bez tuđih riječi koje vise nad nama kao tmurni oblaci.

“Jelena,” rekao je tiho, “hvala što si ostala uz mene.” Pogledala sam ga kroz suze i znala da sam donijela pravu odluku – možda nemamo ništa osim jedno drugo i djece, ali imamo mir.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam vidjela roditelje. Nedostaju mi njihovi zagrljaji, ali ne nedostaje mi njihova kontrola nad mojim životom. Djeca su sretnija, Damir se smije češće nego prije, a ja… ja učim voljeti sebe iznova.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti roditeljsku ljubav zbog mira u vlastitoj kući? Može li žena ikada biti dovoljno jaka da izdrži između dvije vatre bez da izgori? Što biste vi učinili na mom mjestu?