Večer kad sam čula razgovor koji mi je promijenio život: Priča jedne majke
“Mama, možeš li mi dodati sol?” čula sam Aninu nervoznu molbu iz kuhinje dok sam sjedila na rubu novog, još uvijek mirisnog kauča. Pogledala sam kroz prozor na dvorište gdje su se unuci igrali, a srce mi je bilo puno ponosa, ali i nečeg neodređenog, što nisam mogla imenovati. “Naravno, dušo,” odgovorila sam, ustajući polako, osjećajući težinu godina u koljenima.
Ana je bila moja jedina kćerka, moja radost i bol. Otkako se udala za Dinu i preselila u predgrađe Sarajeva, rijetko smo imale vremena za duge razgovore. “Dođi na cijeli vikend, pokazat ću ti sve! Skuhat ću ti tvoju omiljenu juhu od tikvica!” pisala mi je s entuzijazmom. Nisam mogla odbiti.
Večer je padala tiho, a mirisi večere širili su se kućom. Dino je stigao kasno s posla, umoran i šutljiv. Djeca su već bila u pidžamama, spremna za spavanje. Ana je šaptom rekla: “Mama, možeš li ih ti uspavati? Moram nešto završiti s Dinom.” Kimnula sam glavom i povela unuke u njihovu sobu, čitajući im priču o vuku i sedam kozlića. Njihovo disanje ubrzo se uskladilo s tišinom noći.
Vratila sam se u dnevni boravak, ali Ana i Dino nisu bili tamo. Čula sam prigušene glasove iz kuhinje. Nisam htjela prisluškivati, ali riječi su bile preglasne da bih ih ignorirala.
“Ne mogu više ovako, Dino!” Anin glas bio je slomljen. “Umorna sam od svega. Ti si stalno na poslu, ja sama s djecom, a mama… Mama misli da je sve savršeno!”
Dino je uzdahnuo: “Ana, znaš da radim koliko mogu. Nije lako ni meni. Ali ne možemo joj reći istinu. Ne sada.”
“A kad? Kad sve pukne? Kad više ne budem mogla glumiti sreću pred njom?” Ana je jecala.
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. O čemu oni to pričaju? Kakva istina? Srce mi je tuklo kao ludo dok sam stajala iza vrata, nesposobna da se pomaknem.
“Ana, molim te…” Dino je bio tih. “Ne želim da tvoja mama pati. Znaš koliko joj značiš.”
“Ali Dino, ja više ne mogu! Ne mogu živjeti ovako!”
Tišina. Čula sam samo Anino tiho plakanje i Dinov duboki uzdah.
Vratila sam se u sobu kao sjena same sebe. Ležala sam budna cijelu noć, zureći u strop, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila kao majka. Jesam li bila previše zahtjevna? Jesam li zatvarala oči pred problemima? Je li Ana nesretna zbog mene?
Ujutro sam pokušala biti nasmijana baka. Pravila sam palačinke za djecu, šalila se s njima kao uvijek. Ali Ana me izbjegavala pogledati u oči. Dino je otišao rano na posao.
Nisam mogla izdržati. Prišla sam Ani dok je slagala rublje.
“Ana, dušo… Jesi li dobro? Sinoć sam… čula sam vas kako razgovarate.” Glas mi je drhtao.
Ana je zastala, ruke joj se tresle. “Mama… oprosti. Nismo htjeli da čuješ.”
“Što se događa? Reci mi istinu. Molim te.” Suze su mi navirale na oči.
Ana je sjela kraj mene i uhvatila me za ruku.
“Mama… Dino i ja… već mjesecima nismo dobro. Svađamo se stalno. On radi previše, ja sam sama s djecom, osjećam se izgubljeno. Ponekad mislim da više ne volim svoj život… ni njega.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Zašto mi nisi rekla? Zašto si glumila sreću predamnom?”
Ana je zaplakala: “Nisam htjela da brineš. Znam koliko ti znači obitelj… Bojala sam se da ćeš misliti da sam podbacila kao žena, kao majka… kao ti.”
Zagrlila sam je čvrsto, osjećajući njenu bol kao svoju.
“Dušo moja… Svi griješimo. I ja sam griješila puno puta. Ali nisi sama. Nikad nisi sama dok imaš mene.”
Tog vikenda ostala sam još dan duže nego što sam planirala. Pomagala sam Ani oko djece, kuhala ručak, šetala s njom uz Miljacku dok smo šutjele ili pričale o sitnicama iz djetinjstva.
Kad sam odlazila, Ana me zagrlila snažno kao nikad prije.
Vozeći se autobusom prema Mostaru, gledala sam kroz prozor i razmišljala: Koliko nas živi u iluziji tuđe sreće? Koliko puta zatvorimo oči pred istinom jer nas je strah suočiti se s boli?
Možda svi nosimo svoje tajne i tuge iza zatvorenih vrata… Ali zar nije vrijeme da počnemo iskreno razgovarati jedni s drugima?