Je li roditeljstvo samo račun za platiti? – Priča o novcu koji razara obitelj
“Zar stvarno misliš da je to dovoljno?” Lejlin glas mi još uvijek odzvanja u ušima, oštar i hladan kao zimski vjetar na Velebitu. Stajala je nasred dnevnog boravka, u bijeloj haljini koju sam joj pomogla izabrati, a oči su joj bile pune suza – ili možda bijesa, nisam sigurna. Njen muž, Adnan, sjedio je pored nje, šutio i gledao u pod. Moje srce se stezalo dok sam pokušavala pronaći riječi.
“Lejla, znaš da smo platili cijelo vjenčanje. Sala, muzika, cvijeće… sve što si poželjela. Zar to nije dovoljno?” pitala sam tiho, osjećajući kako mi glas podrhtava.
“Svi moji prijatelji su dobili novac od svojih roditelja. Vi ste nam dali samo kovertu s petsto eura! Zar mislite da ne znam koliko ste dali Amri kad se udavala prošle godine?”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Amra je Lejlina sestrična, a njeni roditelji su joj dali deset tisuća kuna. Ali oni nisu platili ni cvijet na njenoj svadbi. Sjetila sam se svih noći kad sam ostajala budna računajući koliko će nas sve to koštati – i kako ćemo to izgurati s mojom nastavničkom plaćom i muževom penzijom.
Moj muž, Dario, šutio je. Zna ga uhvatiti ta tišina kad ne zna što bi rekao. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Lejla, nismo mogli više. Dali smo ti sve što smo mogli. Zar ti to nije jasno?” pokušala sam još jednom.
“Nije stvar u novcu! Stvar je u tome da ste pokazali koliko vam je stalo!” viknula je i istrčala iz sobe.
Ostala sam sjediti na rubu kauča, osjećajući se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Dario je ustao i otišao na balkon zapaliti cigaretu. U stanu je ostao samo miris Lejlinog parfema i težina neizrečenih riječi.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, vraćajući u mislima svaki trenutak Lejlinog djetinjstva – prvi zubić, prvi dan škole, maturu… Sjećam se kako sam joj šila haljinu za maturalnu zabavu jer nismo imali novca za novu. Nikad nije prigovarala. Nikad nije tražila više nego što smo mogli dati. Što se promijenilo?
Ujutro sam otišla kod svoje sestre Mirele na kavu. Ona uvijek ima savjet za sve.
“Ma pusti dijete, proći će je. Svadbe su stresne, svi polude tad,” rekla je dok mi je sipala kavu u šalicu s motivom Dubrovnika.
“Ali nije to prvi put da mi predbacuje novac… Sjećaš se kad smo joj kupili rabljeni auto umjesto novog? Tad je isto bila ljuta. A ja sam mislila da radim najbolje što mogu…”
Mirela me pogledala preko naočala: “Djeca danas misle da im sve pripada. Mi smo bar znali cijeniti kad nam roditelji nešto daju.”
Vratila sam se kući s još većim teretom na duši. Dario je sjedio za stolom i listao stare račune.
“Znaš li ti koliko smo potrošili na tu svadbu?” pitao me tiho.
“Znam… ali očito to Lejli ništa ne znači.”
Dani su prolazili, a Lejla se nije javljala. Nisam znala kako da joj priđem. Svaki put kad bih uzela mobitel u ruke, ruke bi mi zadrhtale. Bojala sam se odbijanja više nego ičega.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Lejla.
“Mama… možemo li razgovarati?”
Srce mi je poskočilo od olakšanja i straha istovremeno.
Sjele smo u obližnji kafić, daleko od znatiželjnih pogleda susjeda.
“Znam da sam bila gruba,” rekla je tiho, gledajući u šalicu kave. “Ali osjećala sam se… manje vrijednom od drugih. Svi su pričali o tome koliko su dobili od svojih roditelja… A ja sam znala da ste vi sve platili, ali… ne znam… kao da to nije isto.”
Pogledala sam je i prvi put vidjela djevojčicu koju sam odgajala – nesigurnu, ranjivu, željnu ljubavi i priznanja.
“Lejla, ljubav se ne mjeri novcem. Sve što imamo dali smo tebi i tvom bratu. Možda nismo savršeni roditelji, ali nikad nismo štedjeli na ljubavi.”
Suza joj je skliznula niz obraz.
“Znam, mama… oprosti mi. Samo… ponekad bih voljela da mogu biti kao svi drugi.”
Zagrlila sam je i osjetila kako mi teret polako silazi s ramena.
Ali pitanje mi još uvijek odzvanja u glavi: Jesmo li mi roditelji danas samo bankomati za svoju djecu? Gdje smo to pogriješili – ili svijet oko nas?