Teška odluka: Zašto ne ostavljam nasljedstvo svom sinu
“Mama, opet si zaboravila platiti račun za struju!” Ivanov glas odjekuje hodnikom stana u Novom Zagrebu. Stojim u kuhinji, ruke mi drhte dok stavljam lonac s vodom na štednjak. Ana sjedi za stolom, tiho lista knjigu, kao da pokušava nestati iz ove stvarnosti. U tom trenutku osjećam kako mi srce puca na tisuću komadića.
“Nisam zaboravila, sine. Samo… čekam plaću,” odgovaram tiho, pokušavajući sakriti umor u glasu. Znam da Ivan neće biti zadovoljan tim odgovorom. On nikada nije bio zadovoljan ničim što sam napravila otkako mu je otac otišao.
Bila sam sama s dvoje djece, radila sam kao medicinska sestra u bolnici na Rebru i čistila stubišta po kvartu vikendom. Alimentacija koju nam je Slaven slao bila je dovoljna za kruh i mlijeko, ali ne i za sve račune, školske izlete i Anine lijekove za astmu. Slaven je bio pristojan čovjek, ali nikada nije znao što znači biti prisutan – ni fizički ni emocionalno.
Ivan je odrastao u sjeni te borbe. S vremenom je postao ogorčen, ljut na mene što ne mogu pružiti više, ljut na oca što ga ne viđa dovoljno. Ana je bila suprotnost – tiha, zahvalna na sitnicama, uvijek spremna pomoći.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Ivan je ušao u sobu bez kucanja.
“Kad ćeš mi napokon nešto ostaviti? Svi moji prijatelji imaju stanove od roditelja! Ja ću cijeli život biti podstanar zbog tebe!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam mu htjela dati to zadovoljstvo.
“Sine, znaš da radim koliko mogu. Sve što imam, imate vi.”
“To nije dovoljno! Nikad nije bilo!” viknuo je i zalupio vratima.
Te riječi su me proganjale noćima. Počela sam preispitivati svaku odluku koju sam donijela. Jesam li bila previše stroga? Jesam li trebala ostati sa Slavenom zbog djece? Jesam li pogriješila što sam sve žrtvovala za njih?
Ana je jedne večeri sjela kraj mene dok sam plakala u kuhinji.
“Mama, nemoj plakati. Znam koliko se trudiš. Ivan će to jednog dana shvatiti.”
Ali godine su prolazile, a Ivan se nije mijenjao. Završio je srednju školu jedva, upisao fakultet pa odustao nakon prve godine. Počeo je raditi po kafićima, ali nikada nije ostajao dugo na jednom mjestu. Svaki put kad bi došao kući, imao bi novu zamjerku – na mene, na Anu, na život.
Kad sam napokon skupila dovoljno novca za mali stan na Trešnjevci, osjećala sam ponos kakav nisam osjetila godinama. Prvi put sam imala nešto svoje – nešto što mogu ostaviti djeci. Ali tada se dogodilo ono najgore.
Ivan je došao kući pijan, razbio staklo na ulaznim vratima i vikao na mene pred susjedima.
“Ti si kriva za sve! Da si bila bolja majka, ja bih sad imao nešto!”
Susjeda Milka me povukla u stan i rekla: “Draga, moraš misliti na sebe. Ne možeš cijeli život nositi njegovu ljutnju na leđima.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Anu kako spava i shvatila da moram donijeti najtežu odluku u životu.
Nekoliko tjedana kasnije otišla sam kod javnog bilježnika i napisala oporuku: stan ostavljam Ani. Ivanu ništa.
Kad sam mu to rekla, mislio je da se šalim.
“Ne možeš mi to napraviti! Ja sam tvoj sin!”
“Ne mogu više gledati kako uništavaš sebe i sve oko sebe. Možda će te ovo natjerati da se trgneš,” rekla sam kroz suze.
Ivan je otišao iz stana i nije se javljao mjesecima. Ana me tješila: “Mama, nisi ti kriva što on ne želi promijeniti svoj život.”
Prošlo je nekoliko godina otkako nisam vidjela Ivana. Čujem od susjeda da radi negdje u Njemačkoj, da se smirio. Ana je završila fakultet i sada radi kao učiteljica u osnovnoj školi.
Ponekad sjedim sama u dnevnoj sobi i pitam se jesam li pogriješila. Jesam li trebala biti blaža? Jesam li trebala više razumijevanja pokazati prema njegovoj boli? Ili sam napokon napravila ono što je bilo najbolje za sve nas?
Možda će jednog dana shvatiti zašto sam to napravila. Možda će mi oprostiti.
Ali pitam vas – gdje završava roditeljska žrtva, a gdje počinje odgovornost djeteta? Je li ljubav uvijek dovoljna ili ponekad moramo pustiti one koje volimo da sami pronađu svoj put?