Stan za sina, gorčina za mene: Priča o razvodu, ljubomori i novim počecima
“Opet je Sanja zvala. Kaže da Leo ne zaslužuje taj stan jer ga razmažujemo!” Marijin glas je drhtao dok mi je to šaptala preko telefona. Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što da kažem. Nisam ni imala snage više raspravljati.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Dario, moj bivši muž, odlučio kupiti našem sinu Leu mali stan u Novom Zagrebu. “To je za njegovu budućnost,” rekao mi je tada, gledajući me onim poznatim pogledom u kojem se miješala grižnja savjesti i ponos. Nije me pitao za mišljenje, ali nisam ni očekivala. Nakon razvoda, navikla sam da odluke donosi sam.
Dario i ja smo bili u braku deset godina. Imali smo Lea kad sam imala 27. Bio je to brak pun uspona i padova, ali uvijek smo se trudili zbog Lea. Kad je Dario upoznao Sanju na poslu, sve se promijenilo. Počeo je kasniti kući, mirisao na skupi parfem koji nije bio moj. Jedne večeri sam ga pitala: “Dario, ima li nešto što mi ne govoriš?” Samo je slegnuo ramenima i rekao: “Ne dramatiziraj, Ivana. Umorna si.”
Nisam bila umorna – bila sam slomljena. Kad mi je napokon priznao da voli drugu ženu, osjećala sam se kao da mi netko reže komad po komad srca. Razvod je bio bolan, ali dogovorili smo se oko Lea. Dario ga je viđao svaki drugi vikend i često mu kupovao skupe poklone – valjda da nadoknadi ono što nije mogao dati ljubavlju.
S Marijom, njegovom majkom, uvijek sam imala poseban odnos. Zvala me “kćeri” i često dolazila na kavu. Čak i nakon razvoda, nastavile smo se viđati. “Ivana, ti si uvijek bila prava žena za mog sina,” znala bi reći dok bi mi gurala kolače pod nos.
Ali kad se Sanja uselila u Darijev život – i stan – sve se promijenilo. Sanja je bila mlađa od mene deset godina, uvijek dotjerana, s umjetnim noktima i pogledom koji bode. Prvi put kad sam je srela na Leovoj školskoj priredbi, stisnula mi je ruku tako jako da sam pomislila da će mi slomiti prste.
“Ivana, drago mi je što ćemo biti obitelj,” rekla je s osmijehom koji nije dosezao do očiju.
Nisam joj vjerovala ni riječ.
Kad je Dario kupio stan za Lea, Sanja je poludjela. Počela je slati poruke Mariji: “Zašto Leo dobiva sve? Što će biti s mojom kćeri kad dođe na red?” (Sanja ima malu kćer iz prvog braka.) Marija mi je prepričavala svaku poruku, a ja sam osjećala kako mi raste knedla u grlu.
Jednog dana Sanja me nazvala direktno.
“Ivana, mislim da nije pošteno da Leo ima stan dok moja Lana nema ništa. Možda bi bilo bolje da ga prodate pa podijelite novac?”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice.
“Sanja, to je Darijeva odluka. Ja nisam sudjelovala u tome. Ako imaš problem, razgovaraj s njim.”
“Znam ja dobro tko vuče konce u ovoj obitelji,” odbrusila je i spustila slušalicu.
Nakon toga su počele sitne sabotaže. Leo bi dolazio kući tužan nakon vikenda kod tate.
“Mama, Sanja kaže da nisam zahvalan i da ne znam cijeniti što imam… Je li to istina?”
Grlila sam ga i šaptala: “Ti si moje zlato i uvijek ćeš biti voljen. Ne slušaj nikoga tko ti govori suprotno.”
Ali nisam mogla ignorirati bol koju mu je nanosila.
Jedne subote došla sam po Lea ranije nego inače. Čula sam svađu iz stana.
“Dario! Ne možeš samo tako bacati novac na Ivanu i njezino dijete! A što s nama? Što s Lanom?”
“Leo je moj sin! I Ivana nema ništa s tim!”
Stajala sam pred vratima kao ukopana. Leo mi je otvorio vrata s crvenim očima.
“Mama… možemo kući?”
Te večeri sjela sam s Marijom uz čaj.
“Znaš li ti koliko boli gledati vlastitog sina kako se gubi zbog žene koja ne zna voljeti?” pitala me tiho.
Nisam znala što reći. Samo sam joj stisnula ruku.
Dani su prolazili u napetosti. Sanja nije prestajala prigovarati Dariju ni meni. Leo se povlačio u sebe. Počeo je izbjegavati vikende kod tate.
Jedne večeri sjela sam uz njega na krevet.
“Znaš li ti koliko te tata voli? I koliko ja želim da budeš sretan?”
Kimnuo je glavom.
“Ali mama… zašto Sanja ne voli mene?”
Nisam imala odgovor koji bi mu ublažio bol.
Ponekad se pitam – gdje završava odgovornost roditelja nakon razvoda? Jesmo li osuđeni na to da nas prošlost stalno sustiže kroz nove ljude koji ulaze u naše živote? I kako zaštititi dijete od tuđih frustracija kad ni sami nismo sigurni kako dalje?