Od Sukoba do Zajedničkog Stola: Kako Sam Sa Svekrvom Prešla Put od Suza do Smijeha
“Ne, Nevena, nisi dobro zamijesila tijesto. Vidiš li kako se lijepi za ruke? Kod nas se to radi drugačije.” Glas gospođe Mire, moje buduće svekrve, odjekivao je kuhinjom dok sam pokušavala napraviti njene slavne pite. Osjećala sam kako mi obrazi gore, a ruke drhte. Iza mene je stajao Ivan, moj zaručnik, pokušavajući pogledom umiriti situaciju, ali znao je da je nemoćan. Prvi ručak kod njegove mame bio je sve osim ugodan.
“Pusti Nevenu, mama, nije svatko odrastao s oklagijom u ruci,” pokušao je Ivan, ali Mira ga je samo ošinula pogledom.
“Ako ćeš biti dio ove obitelji, moraš naučiti kako se kod nas radi. Nije sve u ljubavi, nešto je i u tradiciji,” rekla je Mira, a meni su suze navrle na oči. Nisam znala jesam li više ljuta ili povrijeđena. U mojoj obitelji u Mostaru, stvari su bile drugačije – toplina i smijeh za stolom, a ne kritike i napetost.
Taj ručak završio je tišinom. Ivan i ja smo otišli ranije nego što smo planirali. U autu sam plakala.
“Nevena, ona nije loša osoba. Samo… teško prihvaća promjene,” šapnuo je Ivan dok mi je stiskao ruku.
“A ja? Ja sam promjena?”
“Za nju jesi. Ali za mene si dom.”
Sljedećih mjeseci svaki susret s Mirom bio je nova borba. Uvijek bi pronašla nešto što nije u redu – previše soli u juhi, pogrešno složen stolnjak, cvijeće koje nije dovoljno svježe. Moja mama, Jasmina, tješila me telefonom iz Mostara:
“Dijete moje, pusti je. Svekrve su ti kao bure – kad puknu, bolje se skloni. Ali kad stane oluja, možda te iznenadi sunce.”
Ali sunce nikako da izađe. Čak ni kad smo Ivan i ja odlučili vjenčati se u Splitu, Mira je imala prigovore.
“Zašto ne u Zagrebu? Ovdje su svi naši! Tko će putovati do Splita?”
Ivan je bio uporan: “Nevena želi Split jer joj tamo živi baka. To nam je važno.”
Mira je šutjela danima nakon toga. Na vjenčanju se pojavila s namrštenim licem i jedva izustila čestitku.
Godinu dana kasnije uselili smo u mali stan na Trnju. Ivan je radio po cijele dane, a ja sam tražila posao kao učiteljica. Mira bi dolazila nenajavljeno:
“Vidim da nisi još oprala prozore. Kod nas se to radi svake subote.”
Jednog dana sam pukla.
“Miro, molim vas, ovo je moj dom. Možda nije kao vaš, ali trudim se. Dajte mi malo prostora!”
Pogledala me iznenađeno. Prvi put sam joj se suprotstavila.
“Znaš… možda si u pravu,” rekla je tiho i otišla.
Mislila sam da će to biti kraj naših susreta, ali onda je stigla vijest koja nam je svima promijenila živote – Ivanov otac, gospodin Stjepan, dobio je dijagnozu raka.
Mira me nazvala u suzama.
“Nevena… ne znam što ću bez njega. Možeš li doći?”
Bez razmišljanja sam spakirala stvari i otišla k njima. Tih dana Mira i ja smo zajedno kuhale juhe za Stjepana, zajedno ga vodile na preglede, zajedno plakale kad bi mu bilo loše.
Jedne večeri dok smo sjedile uz čaj, Mira mi je tiho rekla:
“Znaš… uvijek sam se bojala da će mi netko uzeti sina. Da ću ostati sama. Nisam znala kako biti dobra svekrva. Oprosti mi ako sam ti otežala život.”
Osjetila sam kako mi srce omekšava.
“Niste mi ga uzeli. Svi smo tu za njega – i vi i ja. Možda možemo biti tu i jedna za drugu?”
Mira se prvi put iskreno nasmijala.
Stjepanova bolest nas je povezala više nego što su godine mogle razdvojiti. Kad je preminuo, plakale smo zajedno kao dvije žene koje su izgubile oslonac.
Nakon toga Mira više nije dolazila nenajavljeno. Umjesto toga bi me nazvala:
“Nevena, hoćeš li doći na kavu? Napravila sam tvoju omiljenu pitu od jabuka.”
Danas sjedimo za istim stolom, smijemo se unucima i nazdravljamo životu koji nas je naučio koliko malo treba da ljudi pronađu zajednički jezik.
Ponekad se pitam – koliko nas ponos i strah drže podalje od onih koje bismo mogli voljeti? Što bi bilo da nisam pružila ruku kad je bilo najteže?