Kad ljubav postane bojno polje: Priča o meni, mojoj svekrvi i izgubljenom povjerenju
“Opet si zaboravila skuhati Ivanovu kavu na vrijeme. Znaš li ti uopće što znači biti dobra žena?” glas moje svekrve, Milene, odjeknuo je kuhinjom kao šamar. Stajala sam pored štednjaka, ruke su mi drhtale dok sam pokušavala uliti kavu u šalicu. Ivan je sjedio za stolom, listao novine i pravio se da ne čuje. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.
“Milena, mogu ja to sama,” pokušala sam mirno, ali ona me presjekla pogledom.
“Ne, ne možeš. Da možeš, moj sin ne bi bio ovako umoran svaki dan. Prije nego si došla, bio je sretan. Sad ga samo gledaš kako propada.”
Ivan je podignuo pogled, ali nije rekao ništa. To me boljelo više od svih Mileninih riječi. Kad smo se vjenčali prije dvije godine, mislila sam da ćemo zajedno graditi svoj život, ali ubrzo sam shvatila da nisam samo udala za Ivana – udala sam se i za njegovu majku.
Moja mama, Jasmina, nije vjerovala kad sam joj pričala što mi Milena radi. “Ma pusti, to su ti ženske igre. Samo budi pametna, ne daj joj da te izbaci iz takta,” govorila bi mi dok smo pile kavu na balkonu našeg malog stana u Sarajevu. Ali kako biti pametna kad te netko sustavno gura prema rubu?
Sve je počelo odmah nakon svadbe. Milena je inzistirala da živimo s njima dok ne skupimo dovoljno za svoj stan. “Tako je najbolje za vas dvoje,” rekla je Ivanu, a on je pristao bez razmišljanja. Prvih mjesec dana trudila sam se biti nevidljiva – čistila sam, kuhala, prala rublje, sve po njezinim pravilima. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro.
Jedne večeri, dok smo Ivan i ja gledali film u našoj sobi, Milena je pokucala i bez čekanja ušla.
“Ivane, trebaš mi pomoći oko auta. A ti, Ana, možeš pospremiti kuhinju. Ostala je prava katastrofa iza tebe.”
Ivan je ustao bez riječi. Pogledao me isprikavajući se očima, ali ništa nije rekao. Kad su otišli, sjela sam na krevet i pustila suze da teku. Osjećala sam se kao sluškinja u vlastitom životu.
S vremenom su stvari postajale sve gore. Milena je počela pričati Ivanu kako sam lijena, kako ga ne poštujem dovoljno i kako bi mu bilo bolje bez mene. Jednom sam slučajno čula njihov razgovor dok sam prolazila hodnikom.
“Ivane, ona ti nije dorasla. Pogledaj kako izgleda kuća otkad je tu. Sve je naopako. Prije si bio moj ponos, sad si samo umoran i nervozan.”
“Mama, nemoj tako… Ana se trudi,” odgovorio je tiho.
“Trudi se? To ti zoveš trudom? Da nema mene, gladan bi bio!”
Te noći nisam mogla spavati. Kad sam pokušala razgovarati s Ivanom o tome, samo je odmahnuo rukom.
“Ana, pretjeruješ. Znaš kakva je moja mama – voli imati sve pod kontrolom. Pusti to na miru.”
Ali nisam mogla pustiti na miru kad sam svaki dan osjećala kako nestajem. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke jer bi Milena uvijek pronašla nešto što radim krivo – previše soli u juhi, premalo mesa u sarmi, pogrešno složene tanjure.
Jednog dana otišla sam kod mame u Zagreb na vikend. Kad sam se vratila, dočekala me hladnoća u stanu i još hladniji pogled moje svekrve.
“Nadam se da si se odmorila kod svoje mame jer ovdje imaš puno posla za nadoknaditi,” rekla je dok mi je gurala popis obaveza pod nos.
Ivan me zagrlio kad smo ostali sami.
“Znam da ti nije lako… Ali molim te, izdrži još malo. Skupit ćemo novac za stan pa ćemo otići odavde.”
Ali svaki dan bio je novi izazov. Milena je počela govoriti susjedima kako sam loša žena i kako uništavam njezinog sina. Jedna susjeda iz prizemlja, teta Ruža, jednom mi je prišla na stepenicama.
“Ana, nemoj zamjeriti Mileni… Znaš ona ti je uvijek bila malo… pa… posesivna prema Ivanu. Ali nemoj joj dati da te slomi!”
Pokušavala sam pronaći snagu u sebi, ali osjećala sam se sve slabijom. Počela sam sumnjati u sebe – možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda Ivan zaslužuje bolju ženu?
Jedne večeri kad sam došla kući ranije s posla, čula sam Milenu kako razgovara s Ivanom u dnevnoj sobi.
“Ivane, moraš birati – ili ona ili ja! Ne mogu više gledati kako propadaš zbog nje!”
Stajala sam iza vrata i srce mi je tuklo kao ludo.
“Mama… Ne mogu birati između vas dvije… Ana mi je žena…”
“Onda neka ide! Ja odlazim iz ove kuće ako ona ostane!”
Ušla sam u sobu i pogledala ih oboje.
“Ne morate birati,” rekla sam tiho. “Odlazim ja.”
Ivan je skočio prema meni.
“Ana! Nemoj tako! Molim te…”
Ali nisam ga mogla više gledati kako šuti dok me njegova majka uništava.
Spakirala sam stvari i otišla kod mame u Zagreb. Plakala sam cijelu noć dok me mama držala za ruku.
Ivan me zvao svaki dan, ali nisam imala snage javiti se.
Nakon tjedan dana došao je pred vrata s koferom u ruci.
“Ana… Oprosti mi što nisam bio uz tebe kad si me trebala najviše… Volim te više od svega i želim da budemo zajedno – sami!”
Pogledala sam ga kroz suze i znala da moram odlučiti – oprostiti mu ili krenuti dalje bez njega.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad obitelj stoji između vas? Koliko dugo treba trpjeti zbog tuđih očekivanja prije nego što izaberemo sebe?