Katalizator razvoda mojih roditelja: Ispovijest koja me proganja

“Dosta! Ne mogu više slušati vaše vikanje! Ako se ne možete voljeti, onda se barem rastavite!”

Moje riječi su odjeknule kroz stan na Grbavici kao pucanj. Mama je stajala u kuhinji, ruke joj drhtale dok je rezala luk za večeru, a tata je sjedio za stolom, zureći u ekran mobitela. Bilo mi je sedamnaest godina, a osjećala sam se kao da nosim teret cijelog svijeta na leđima. Nisam više mogla podnijeti njihovo svakodnevno prepucavanje zbog sitnica – tko je zaboravio kupiti kruh, tko je ostavio svjetlo upaljeno, tko je kasnio s posla. Svaka večer bila je ista: napetost, šutnja, pa eksplozija.

“Ivana, nemoj tako govoriti,” prošaptala je mama, glas joj je bio pun suza. Tata je samo ustao, pokupio jaknu i zalupio vratima. Tada nisam znala da će to biti posljednji put da ga vidim kako izlazi iz našeg stana kao član naše obitelji.

Narednih dana šutnja je bila još gora od svađa. Mama nije jela, samo je sjedila na balkonu i pušila cigaretu za cigaretom. Tata se preselio kod svog brata Damira na Ilidžu. Ja sam ostala između njih dvoje – poruke, pozivi, pitanja: “Jesi li dobro? Što ti treba? Jesi li gladna?” Ali nitko nije pitao kako se osjećam.

U školi sam glumila da je sve u redu. Moja najbolja prijateljica Lejla znala je istinu. “Ivana, nisi ti kriva. Oni su odrasli ljudi,” govorila bi mi dok smo sjedile na stepenicama ispred škole. Ali ja sam znala – moje riječi su bile okidač. Da sam šutjela, možda bi još uvijek bili zajedno.

Nakon nekoliko tjedana mama mi je rekla: “Ivana, tata i ja smo odlučili razvesti se. Nema smisla više glumiti sreću.” Gledala sam je u oči i vidjela samo umor, ne tugu. Tata mi je poslao poruku: “Volim te, uvijek ću biti tu za tebe.” Nisam mu odgovorila.

Godinama nakon toga naš život se pretvorio u logističku noćnu moru. Vikendi kod tate na Ilidži, školski dani s mamom u Sarajevu. Rođendani podijeljeni na dva dijela – ručak s mamom, večera s tatom. Božić kod bake u Mostaru s mamom, Nova godina kod dede u Zagrebu s tatom. Svaki put kad bih spakirala torbu osjećala sam se kao izdajica.

Jednog dana, kad sam imala devetnaest godina, mama me pitala: “Ivana, jesi li ikad požalila što si nam rekla ono?” Nisam znala što da odgovorim. Samo sam slegnula ramenima i pobjegla u svoju sobu. Tada sam prvi put plakala zbog sebe, ne zbog njih.

Na fakultetu u Zagrebu pokušavala sam zaboraviti sve. Upoznala sam Anu i Tarika, koji su me uvukli u svoj svijet izlazaka i smijeha. Ali svake nedjelje navečer, kad bih ostala sama u studentskoj sobi, vraćale su mi se slike: mama na balkonu, tata koji odlazi, ja koja vičem.

Jedne zime vratila sam se kući za praznike. Mama je imala novog dečka – Zorana iz Splita. Tata se preselio u Osijek zbog posla i javljao mi se samo porukama. Osjećala sam se kao gost u vlastitoj obitelji. Na Badnjak smo sjedili za stolom – mama, Zoran i ja. Zoran je pokušavao biti duhovit:

“Ivana, znaš li da sam ja bio prvak Dalmacije u plivanju?”

Samo sam klimnula glavom i nastavila gurati francusku salatu po tanjuru.

Te večeri mama mi je prišla dok sam prala zube.

“Znaš… nije tvoja krivnja što smo se rastali. Možda si nam samo pomogla da priznamo ono što smo godinama skrivali.”

Nisam joj vjerovala. Kako da povjerujem kad svaki put kad pogledam stare slike osjećam bol u prsima?

S tatom sam razgovarala tek nakon tri godine. Sjedili smo u kafiću na Trgu bana Jelačića.

“Ivana, oprosti što nisam bio bolji otac. Znam da ti nije bilo lako,” rekao je tiho.

“Nisi ti kriv… ni ja nisam znala što radim,” odgovorila sam.

Pogledao me kao da prvi put vidi odraslu osobu ispred sebe.

Danas imam dvadeset i dvije godine i još uvijek nosim taj teret sa sobom. Imam dečka, Filipa iz Rijeke, ali svaki put kad se posvađamo uhvati me panika – što ako i ja jednom uništim nečiju obitelj? Što ako su moji roditelji mogli biti sretni da nisam progovorila?

Ponekad se pitam: Je li bolje šutjeti i trpjeti ili reći istinu pa makar sve puklo? Hoće li mi ikada biti lakše ili ću zauvijek nositi ovu krivnju?