„Imat ću onoliko djece koliko ja želim!“ – Dan kad je moja sestra razdvojila našu obitelj
“Neću više slušati vaše komentare! Imat ću onoliko djece koliko ja želim!” Ivana je tresnula vilicom o tanjur, a grašak se rasuo po stolnjaku. Svi smo zanijemili. Mama je stisnula usne, tata je spustio pogled, a ja sam samo zurila u sestru, pokušavajući shvatiti kako smo došli do ovoga.
Bio je to običan nedjeljni ručak u našem stanu na Trešnjevci. Miris pečenke širio se iz kuhinje, a na stolu su bile domaće juhe, krumpir salata i kolač od maka. Sve je bilo kao nekad, ali napetost se mogla rezati nožem. Ivana je već mjesecima bila nemirna, a danas je napokon pukla.
“Ivana, nitko ti ne brani da imaš djecu, ali moraš biti realna! Danas nije lako odgajati ni jedno dijete, a kamoli četvero!” tata je progovorio tiho, ali odlučno. Njegove riječi su odzvanjale u tišini.
“Tata, ti si imao troje djece! Zašto ja ne bih mogla imati četvero?” Ivana je drhtala od bijesa. “Zato što nemam stalni posao? Zato što živim s mužem u podstanarskom stanu? Zato što vi mislite da sam luda?”
Mama je uzdahnula i obrisala suzu s obraza. “Ivana, mi te samo želimo zaštititi. Znaš kako je bilo meni i tati kad smo došli iz Bosne devedesetih. Nismo imali ništa. Sve smo gradili iz početka. Ne želimo da ti patiš kao mi.”
“Ali ja nisam vi! Ja želim svoju obitelj! Želim puno djece, želim buku, smijeh, život! Ne želim čekati da sve bude savršeno jer to nikad neće biti!”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Ivana i ja smo uvijek bile bliske, ali zadnjih mjeseci jedva da smo razgovarale. Ja sam išla drugim putem – završila fakultet, našla posao u banci, kupila mali stan na kredit. Ivana je uvijek bila sanjar, buntovnica. Udala se za Darija čim su završili srednju školu i odmah ostala trudna.
“A što ćeš kad Darijo opet ostane bez posla? Što ćeš kad ti dijete bude bolesno, a nemaš novca za lijekove?” pitala sam je tiho.
Pogledala me kao da sam joj najveći neprijatelj. “Znaš što, Marija? Ti si uvijek bila savršena kćerka. Sve po pravilima, sve po planu. Ali život nije Excel tablica! Ja ne mogu živjeti tako!”
Taj trenutak me zabolio više nego što bih priznala. Osjećala sam se kao da me netko ošamario pred svima.
Djed Mato je šutio cijelo vrijeme, gledao kroz prozor i pušio svoju lulu. Znao je on što znači imati veliku obitelj – u Bosni ih je bilo sedmero braće i sestara. Ali vremena su se promijenila.
“Djeco, svako vrijeme nosi svoje brige,” rekao je napokon djed. “Ali jedno znam – obitelj treba držati zajedno. Ako se sad posvađate, teško ćete se opet spojiti.”
Ivana je ustala od stola i otišla u hodnik po kaput. Mama je potrčala za njom, ali Ivana ju je odgurnula.
“Pustite me na miru! Ne mogu više disati ovdje!”
Vrata su zalupila tako jako da su čaše zadrhtale na stolu.
Nakon toga nitko nije više ništa rekao. Ručak je završio u tišini. Tata je otišao na balkon zapaliti cigaretu, mama je plakala u kuhinji, a ja sam sjedila za stolom i gledala Ivanin tanjur na kojem se hladila juha.
Tjedni su prolazili, a mi smo se sve više udaljavali. Ivana se rijetko javljala. Kad bi došla kod roditelja, atmosfera bi bila ledena. Mama bi joj spremila pitu od jabuka koju najviše voli, ali Ivana bi samo šutjela i gledala kroz prozor.
Jednog dana nazvala me kasno navečer.
“Marija, trudna sam opet,” šaptala je kroz suze.
Nisam znala što reći. “Jesi li sigurna da to želiš?”
“Ne znam više ništa… Osjećam se sama protiv svih. Darijo radi po cijele dane na građevini, ja sam s malom Lanom doma i sad opet beba na putu… A vi svi mislite da sam luda.”
Osjetila sam kako mi knedla stoji u grlu. “Ivana, nisi luda… Samo… bojim se za tebe.”
“Znam… Ali ja ne mogu drugačije živjeti. Ne mogu biti kao ti ili mama. Ja želim vjerovati da će biti bolje.”
Nakon tog razgovora nisam mogla spavati cijelu noć. Razmišljala sam o tome kako nas život tjera da biramo između sigurnosti i snova – i kako nas te odluke mogu udaljiti od onih koje najviše volimo.
Na Božić smo svi bili za istim stolom, ali nešto se nepovratno promijenilo. Ivana je sjedila s Darijom i Lanom u kutu sobe, mama ih je gledala s tugom u očima, tata je pričao viceve pokušavajući razbiti napetost, a ja sam osjećala prazninu koju nikakva hrana ni pokloni nisu mogli ispuniti.
Ponekad se pitam: gdje smo pogriješili? Je li moguće voljeti nekoga i istovremeno ga povrijediti svojim strahovima? Hoćemo li ikada ponovno biti ona složna obitelj koja smo nekad bili?