Moja Osveta: Ljeto Kad Sam Se Suočila sa Sekom
“Zar ti stvarno misliš da si bolja od mene?” viknula sam, ruke mi drhte dok stojim nasred dnevnog boravka, a Ana me gleda s onim svojim poznatim podsmijehom. Mama sjedi za stolom, šuti, pogleda prikovanog za pod. Otac je već odavno digao ruke od naših prepirki. Ljeto je, vrućina prži kroz prozor, ali meni je hladno oko srca.
Godinama sam trpjela Anine sitne podbadanja. Uvijek je bila ta koja je sve znala bolje – od toga kako se pere veš do toga kako se odgajaju djeca. Kad sam se udala za Davora i preselila u Split, mislila sam da ću napokon pobjeći od njezine sjene. Ali ne, ona je uvijek nalazila način da me podsjeti da sam druga, slabija, manje vrijedna.
Tog ljeta, vratila sam se s obitelji iz Zagreba na more kod roditelja. Sve je mirisalo na sol i borove, ali u kući je mirisalo na stari strah i neizgovorene riječi. Ana je već bila tamo sa svojim mužem Lukom i dvoje djece. Prvi dani su prošli u lažnim osmjesima i šupljim razgovorima. Ali onda je došao trenutak kad više nisam mogla šutjeti.
“Ivana, nisi dobro oprala suđe,” rekla je Ana dok smo bile same u kuhinji. “Znaš da mama voli kad je sve savršeno.”
“A znaš li ti što ja volim?” odgovorila sam tiho, ali odlučno. “Volim kad me netko pusti da dišem.”
Pogledala me iznenađeno, ali nije ništa rekla. Taj trenutak bio je početak mog plana.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što mi je radila – kako je uvijek bila tatina mezimica, kako su svi njezini problemi bili važniji od mojih. Sjetila sam se kad sam imala 16 i plakala zbog prvog dečka, a ona je to iskoristila da me ismijava pred prijateljicama. Sjetila sam se i kad sam rodila Luku, a ona mi je rekla da nisam dovoljno dobra majka jer nisam dojila dovoljno dugo.
Odlučila sam: ovo ljeto ću joj vratiti sve.
Počela sam sitno – ostavljala sam njezinu djecu bez nadzora na plaži, znajući da će se naljutiti kad ih vidi mokre i prehlađene. Pripremala sam ručak koji ona ne voli, a kad bi komentirala, pravila sam se nevina. Ali to nije bilo dovoljno. Htjela sam da osjeti ono što sam ja osjećala godinama – nesigurnost, sumnju u sebe.
Jednog dana, dok smo sjedile na terasi s kavom, počela sam pred mamom pričati o tome kako Ana ima problema s Lukom. Znala sam da su imali krizu prošle zime, ali nikad to nisu priznali roditeljima.
“Znaš mama, Ana mi je rekla da Luka često kasni s posla…”
Ana me pogledala kao da ću joj zabiti nož u leđa. “Ivana! Što to pričaš?”
“Pa nisi mi rekla da šutim,” odgovorila sam hladno.
Mama je odmah počela ispitivati Anu što se događa, a Ana je pobjesnila. Ustala je i zalupila vratima.
Te večeri došla mi je u sobu. “Zašto to radiš? Zar ti nije dosta što si uvijek bila ljubimica mame? Sad moraš uništiti i moj brak?”
“Nisam ja uništila ništa što već nije bilo polomljeno,” odgovorila sam joj kroz suze koje su mi navirale same od sebe. “Cijeli život si me gazila. Sad znaš kako je kad te netko povrijedi pred drugima.”
Plakala je i ona. Prvi put otkad znam za sebe.
Sljedećih dana kuća je bila puna napetosti. Mama nije znala što bi rekla, otac se povukao u vrt. Davor me pitao jesam li normalna – “Ivana, zar ti stvarno misliš da ćeš išta dobiti time što joj vraćaš istom mjerom?” – ali nisam mogla stati.
Jedne večeri došla mi je Ana dok sam sjedila sama na balkonu.
“Sjećaš li se kad smo bile male i kad si pala s bicikla? Ja sam ti prva pružila ruku,” rekla je tiho.
Nisam znala što da kažem. Sjećam se tog dana – ali sjećam se i svih onih kad me nije podigla.
“Možda smo obje pogriješile,” nastavila je. “Ali ako nastavimo ovako, izgubit ćemo sve.”
Nisam joj odmah oprostila. Trebalo mi je još nekoliko dana da shvatim koliko me vlastita osveta pojela iznutra. Kad smo odlazili iz Splita, zagrlile smo se prvi put nakon mnogo godina.
Sad sjedim u Zagrebu i razmišljam – vrijedi li ikad osveta cijene koju platimo? Možemo li ikad zaista pobijediti u obiteljskoj borbi ili samo svi gubimo?
Što vi mislite – ima li smisla boriti se protiv onih koje najviše volimo ili bismo trebali naučiti praštati prije nego što bude prekasno?