Povratak s pijace: Kad sam zatekla provodadžiku u svom vrtu, odlučila sam joj pokazati gdje joj je mjesto
“Šta vi to radite u mom vrtu?” viknula sam, još uvijek držeći vrećicu punu svježih paprika i paradajza. Nisam ni zakoračila u dvorište, a već sam osjetila kako mi srce lupa kao ludo. Snaha, Emina, i njena majka, provodadžika Zora, stajale su pogrbljene nad mojim gredicama luka. Zora je u ruci držala motiku, a Emina je nešto šaptala, kao da me pokušava umiriti pogledom.
“Ma ništa, samo malo pomažemo oko vrta… mislile smo da će ti biti drago,” rekla je Zora mirno, kao da je sasvim normalno upasti nekome u dvorište bez pitanja. Nije ni trepnula. Ta njena smirenost me uvijek izluđivala. Sjećam se kad smo se prvi put srele na svadbi mog sina Darija – stajala je sa strane, promatrala sve kao da je iznad situacije. Nikad nije puno pričala, ali kad bi nešto rekla, svi bi zašutjeli.
“Nisam tražila pomoć,” odbrusila sam i spustila vrećicu na stepenice. “Ovo je moj vrt. Moj mir. Ako nešto trebaš, pitaj.”
Emina je pocrvenjela do korijena kose. “Mama, rekla sam ti da ne diramo bez pitanja…”
Zora se samo nasmiješila i nastavila kopati. “Draga moja, vrt je za sve nas. Treba dijeliti i pomagati jedni drugima. Tako je kod nas u Bosni uvijek bilo.”
Osjetila sam kako mi vrije krv. Nisam ja protiv pomoći, ali ovo je bilo previše. Moj muž Ivan bi rekao: “Pusti ih, ženo, bolje da ti netko pomogne nego da sve sama radiš.” Ali nije on morao slušati kako mi Zora svaki put suptilno prigovara – kako bi ona bolje posadila krumpir, kako bi ona drugačije začinila sarmu.
Nisam joj to mogla više prešutjeti. “Zora, cijenim što želiš pomoći, ali ovo nije tvoj vrt. I nije tvoja kuća. Ovdje vrijede moja pravila.”
Zora je podigla obrve i pogledala me onim svojim blagim pogledom koji me uvijek izbacivao iz takta. “Draga Marija, nisi valjda ljubomorna na malo zemlje?”
Emina je pokušavala smiriti situaciju: “Hajde, mama, idemo unutra…”
Ali Zora nije odustajala. “Samo sam htjela pokazati kako se kod nas u Tuzli sadi luk. Kod vas u Hrvatskoj sve radite nekako… drugačije.”
To je bila kap koja je prelila čašu. “Kod nas u Hrvatskoj? Zora, moj sin je oženio tvoju kćerku jer ju voli, ne zato da bi ti dolazila ovdje i učila me kako ću saditi luk!”
Osjetila sam suze bijesa u očima. Nisam ja loša osoba – cijeli život sam radila za ovu kuću, za ovaj vrt. Ovdje su odrasla moja djeca, ovdje sam zakopala prve sadnice s pokojnom majkom. I sad netko drugi dolazi i ponaša se kao da zna bolje?
Zora je odložila motiku i obrisala ruke o pregaču. “Marija, nisi ti loša žena. Ali moraš naučiti dijeliti. Nije vrt samo zemlja – to je mjesto gdje se ljudi spajaju. Ako ne možeš podijeliti vrt, kako ćeš podijeliti srce?”
Emina je šutjela, gledala u pod. Znala sam da joj je neugodno. Možda sam bila prestroga prema Zori? Ali nisam mogla pustiti da me netko gazi u vlastitoj kući.
Te večeri nisam mogla zaspati. Ivan je hrkao pored mene kao da ga ništa ne muči. Ustala sam i otišla do prozora – gledala sam svoj vrt pod mjesečinom i pitala se jesam li pogriješila.
Sutradan sam zatekla Eminu kako sjedi na klupi ispod oraha. “Svekrvo… oprosti zbog mame. Ona je takva – voli biti glavna. Nije htjela ništa loše.”
Sjela sam pored nje i uzdahnula. “Znam ja to, Emina. Ali teško mi je kad osjećam da gubim kontrolu nad svojim životom. Sve se promijenilo otkad ste se vi doselili kod nas – kuća puna ljudi, stalno neka gužva… Nekad mi treba samo malo mira.”
Emina me pogledala tužno: “I meni fali mir… Mama stalno nešto organizira, stalno ima planove za mene i Darija… Nekad poželim samo pobjeći negdje daleko.”
Osjetila sam kako mi popušta srce – možda smo obje žrtve tuđih očekivanja? Možda bismo trebale biti saveznice?
Tog dana odlučila sam napraviti ručak za sve – pravi bosanski lonac po Zorinoj recepturi, ali s mojim začinima. Kad su svi sjeli za stol, rekla sam: “Danas dijelimo vrt i dijelimo stol – ali svaka od nas ima pravo na svoj način. Možda ne moramo uvijek biti iste da bismo bile obitelj?”
Zora me pogledala i prvi put vidjela sam iskreno poštovanje u njenim očima.
Ali još uvijek me muči jedno pitanje: Je li moguće pronaći mir kad dvije žene dijele isti dom? Ili smo osuđene na vječnu borbu?
Što vi mislite – može li svekrva i snaha ikada biti prave prijateljice ili će uvijek između nas biti granica koju ne možemo prijeći?