Tajni brak mog sina: Priča o ljubavi, izdaji i oprostu
“Ne možeš mi to napraviti, Kamil!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevne sobe, dok je moj sin, moj jedini sin, spuštao pogled u pod. Njegova sestra Lejla je šutjela, stisnutih usana, kao da će eksplodirati svakog trena. Miris svježe skuhane kave miješao se s napetim zrakom, a kroz prozor se čulo kako susjedin pas laje. Bio je to običan četvrtak, ali ništa više nije bilo obično.
“Mama, molim te…” Kamil je tiho izgovorio, ali nisam ga mogla pustiti da završi.
“Potajno si se oženio! Bez da si mi rekao! Bez da si pitao! Zar ti ništa ne značim? Zar sam ti samo smetnja?” riječi su mi izlazile same od sebe, kao da ih netko drugi izgovara.
Kamil je sjeo na rub kauča, glave pognute. “Nije bilo lako… Znaš da ti i Amela niste…”
“Ne spominji njeno ime!” prekinula sam ga. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Amela. Djevojka iz susjednog sela, iz porodice s kojom smo godinama imali nesuglasice. Njena majka, Azra, nikada nije skrivala prezir prema meni još otkako smo se posvađale na onoj svadbi prije deset godina. I sad baš ona treba biti moja snaha?
Lejla je ustala i prišla mi. “Mama, molim te, smiri se. Kamil je sretan. Zar to nije najvažnije?”
Pogledala sam svoju kćer i prvi put osjetila koliko smo daleko otišli jedni od drugih. Odrasli su, imaju svoje živote, a ja… ja sam ostala zarobljena u prošlosti.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala stare fotografije: Kamil u prvom razredu, Lejla na prvoj pričesti, ja i njihov otac Emir na moru u Makarskoj. Sve je izgledalo tako jednostavno tada. Nisam znala da će me život ovako slomiti.
Sljedećih dana izbjegavala sam Kamila. Nisam mu kuhala omiljene sarme, nisam ga pitala kako mu je na poslu u općini. U selu su već počele kružiti priče. “Jesi čula? Kamil se oženio Amelom! Nije ni majci rekao!” Šaptali su po trgovini kod Mirele, gledali me ispod oka na pijaci u Zenici.
Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bila je to Amela.
“Dobar dan, teta Sanja…” njen glas bio je tih i nesiguran.
“Šta hoćeš?” upitala sam hladno.
“Samo… želim da znate da mi je žao što je ovako ispalo. Kamil vas voli najviše na svijetu. I ja bih voljela da možemo popričati…”
Prekinula sam vezu bez riječi. Suze su mi navrle na oči. Nisam željela biti ta žena – ogorčena, tvrdoglava, sama protiv svih. Ali nisam znala kako oprostiti.
Prošli su tjedni. Kamil je dolazio rjeđe kući. Lejla me izbjegavala. Emir je šutio i povukao se u radionicu iza kuće. Jedne večeri dok sam prala suđe, čula sam ih kako šapuću u hodniku.
“Ne mogu više gledati mamu ovakvu,” rekla je Lejla.
“Znam… Ali šta da radim? Ne mogu ostaviti Amelu,” odgovorio je Kamil.
Te riječi su me pogodile kao nož. Jesam li ja ta koja razara vlastitu porodicu?
Nakon mjesec dana stiglo je pismo od Ameline majke Azre. “Sanja, znam da nismo imale najbolji odnos, ali naša djeca nas trebaju zajedno. Ako možeš doći na kafu, možda možemo pokušati iz početka.”
Dugo sam gledala to pismo. Sjetila sam se dana kad smo se posvađale zbog gluposti – oko mjesta za stolom na svadbi njene sestre. Godinama smo nosile tu gorčinu kao teret.
Napokon sam skupila hrabrost i otišla kod Azre. Sjele smo za isti stol gdje smo nekad pile kavu kao djevojke.
“Znaš,” rekla je Azra tiho, “i meni je teško bilo prihvatiti tvoju Sanju za snahu kad sam čula za nju i Kamila. Ali djeca su nas preduhitrila. Možda su pametniji od nas?”
Pogledale smo se i obje zaplakale.
Tog dana prvi put sam zagrlila Amelu. Bila je topla, drhtava i iskrena. “Hvala vam što ste došli,” šapnula mi je.
Vratila sam se kući lakša za tonu tuge koju sam nosila mjesecima. Kamil me dočekao na vratima.
“Mama… hoćeš li doći kod nas na ručak? Amela pravi burek po tvom receptu.”
Nasmijala sam se kroz suze i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesam li bila previše tvrdoglava? Koliko puta zbog ponosa izgubimo ono što nam je najvažnije? Što biste vi učinili na mom mjestu?