Moj muž želi poslati našeg sina kod svoje majke: Moja borba za obitelj
“Ne možeš to ozbiljno misliti, Ivane!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala svog muža kako sjedi za kuhinjskim stolom, pogleda prikovanog za pod. Kiša je udarala po prozoru, a u zraku je visila napetost koju sam mogla rezati nožem. Naš sin Leon, tek deset godina, sjedio je u svojoj sobi i crtao, nesvjestan oluje koja se spremala u našoj maloj zagrebačkoj kuhinji.
Ivan je duboko uzdahnuo. “Maja, ne ide mu u školi. Stalno je na mobitelu, ne sluša nas. Možda bi kod moje mame u Gornjoj Stubici bilo bolje za njega. Tamo nema interneta, nema lošeg društva…”
Osjetila sam kako mi se srce steže. “Znaš dobro da nije to razlog. Tvoja mama nikad nije voljela mene, a ni Leona ne poznaje dovoljno. Želiš ga maknuti od mene?”
Ivan je šutio. U toj tišini čula sam sve ono što nije htio reći. Znam da ima problema na poslu, da ga šefica stalno pritišće, da mu otac stalno prigovara kako nije pravi muškarac jer dopušta ženi da vodi glavnu riječ u kući. Ali zar je rješenje poslati dijete daleko od roditelja?
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna i slušala Leonovo tiho hrkanje iz susjedne sobe. Sjećanja su mi navirala – prvi dan kad smo ga doveli iz rodilišta, njegove prve riječi, prvi pad s bicikla kad sam ga tješila dok mu je krv tekla niz koljeno. Nisam mogla zamisliti da ga ostavim kod žene koja me nikad nije prihvatila jer sam iz “grada” i jer nisam “dovoljno dobra” za njezinog sina.
Sljedećih dana Ivan je bio sve udaljeniji. Nije više doručkovao s nama, kasno se vraćao s posla, a kad bi došao, samo bi šutio ili gledao televiziju. Leon je osjećao napetost. Počeo je postavljati pitanja.
“Mama, jesam li ja nešto krivo napravio? Zašto tata ne priča sa mnom?”
Grlila sam ga i šaptala: “Nisi ti ništa kriv, ljubavi. Tata ima puno briga na poslu. Sve će biti u redu.”
Ali nisam vjerovala u to što govorim.
Jednog popodneva zazvonio je mobitel. Bila je to Ivanova majka, gospođa Marija. Njezin hladan glas uvijek mi je izazivao nelagodu.
“Majo, čula sam da Leon ima problema u školi. Kod mene bi bio pod boljom kontrolom. Ja sam odgojila troje djece bez interneta i mobitela. Vi mladi roditelji previše popuštate toj djeci. Donesite ga ovaj vikend.”
Osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama. “Gospođo Marija, Leon ima sve što mu treba ovdje. Mi ćemo riješiti njegove probleme kao obitelj.”
“Obitelj? Vi ste obitelj samo na papiru! Ivan mi se žali već mjesecima kako ne može s vama razgovarati! Dosta ste mu zagorčali život!”
Prekinula sam poziv prije nego što sam izgovorila nešto zbog čega bih kasnije požalila.
Te večeri Ivan je došao ranije kući. Sjeli smo za stol dok je Leon bio kod prijatelja.
“Majo, odlučio sam. Leon ide kod mame na mjesec dana. Treba mu promjena. Možda će tamo shvatiti neke stvari.”
Pogledala sam ga u oči i prvi put osjetila pravi bijes prema čovjeku kojeg volim već petnaest godina.
“A što je s mojim mišljenjem? Što je s Leonovim osjećajima? Zar misliš da ćeš riješiti svoje probleme tako što ćeš maknuti sina iz kuće? Ili možda želiš mene kazniti jer nisam savršena žena kakvu tvoja mama želi?”
Ivan je ustao i lupio šakom o stol. “Dosta! Uvijek ti mora biti po tvome! Nikad nisi slušala ni mene ni moju obitelj! Možda bi bilo bolje da se malo razdvojimo!”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce.
Te noći nisam mogla prestati plakati. Nazvala sam svoju sestru Anu u Osijeku.
“Ana, ne znam što da radim… Ivan želi poslati Leona kod svoje mame… Bojim se da ću ga izgubiti…”
Ana me pokušala utješiti: “Majo, bori se za svoje dijete! Ne smiješ dopustiti da te slome! Ako treba, dođi k meni s Leonom dok se stvari ne smire.”
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je nepodnošljiva. Leon je postajao sve povučeniji, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.
Jednog jutra Leon mi je prišao dok sam spremala doručak.
“Mama, hoću li ja stvarno morati ići kod bake Marije? Ja ne želim tamo… Ona mi ne dopušta da crtam ni da pričam s tobom telefonom…”
Pogladila sam ga po kosi i odlučila: “Nećeš nigdje ići bez mene, ljubavi. Obećavam ti to.” Znala sam da moram nešto poduzeti.
Te večeri čekala sam Ivana da dođe kući. Kad je ušao, rekla sam mu mirno ali odlučno:
“Ako pošalješ Leona kod tvoje majke protiv moje volje, ja odlazim s njim kod Ane u Osijek. Neću dopustiti da nas razdvojiš zbog svojih problema s poslom ili s ocem! Ako treba, borit ću se za skrbništvo!”
Ivan me gledao nekoliko trenutaka bez riječi. Vidjela sam kako mu se lice mijenja – od bijesa do tuge pa do umora.
“Majo… Ja samo želim najbolje za njega… Za nas… Sve mi se raspada pod rukama…”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.
Prišla sam mu i tiho rekla: “Najbolje za njega je da ima roditelje koji ga vole i koji su tu za njega. Ne možemo ga slati kao paket kad nam postane teško.” Zagrlili smo se i dugo plakali zajedno.
Nismo riješili sve probleme te noći, ali smo odlučili pokušati ponovno – zajedno.
Danas još uvijek nije lako. Još uvijek se svađamo oko sitnica, još uvijek nas pritišću svakodnevni problemi – računi, posao, škole, očekivanja naših roditelja… Ali barem znamo da smo obitelj i da ćemo se boriti jedno za drugo.
Ponekad se pitam: Koliko daleko smo spremni ići da zaštitimo svoju djecu? I gdje je granica između onoga što radimo iz ljubavi i onoga što radimo iz straha?