Kad dom prestane biti dom: Priča o jednoj odluci moje svekrve

“Ne možeš ti tako razgovarati sa mnom u mojoj kući!” – povikala je svekrva, Mirjana, dok sam stajala na pragu dnevnog boravka, držeći sina za ruku. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa, ali nisam mogla ništa reći. Ivan, moj muž, samo je šutio, gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče.

Još jučer smo imali svoj mali stan na Trnju, dvije sobe, balkon s pogledom na Savu i osjećaj sigurnosti. Sve je nestalo u jednom danu. Svekrva je odlučila prodati stan koji je bio na njezino ime, a mi smo morali iseliti. “To je moja imovina, vi ste samo gosti!” rekla je hladno, kao da nije riječ o našem domu, o mjestu gdje smo slavili rođendane, gdje je naš sin Lovro napravio prve korake.

Nisam mogla vjerovati da će nas tako izbaciti. Ivan je pokušao razgovarati s njom, ali ona je bila neumoljiva. “Meni treba novac! Ne mogu više plaćati vaše režije!” vikala je dok su joj ruke drhtale od nervoze. Lovro je plakao, a ja sam ga grlila, pokušavajući sakriti suze.

Preselili smo se kod nje u garsonijeru na Trešnjevci. Garsonijera – riječ koja mi je prije zvučala bezazleno, a sada mi para srce. Jedna soba, kuhinja u kutu, krevet na rasklapanje i stari ormar koji škripi svaku noć. Nema mjesta za igračke, nema mjesta za nas. Svekrva je postavila svoja pravila: “Nema kuhanja poslije sedam! Lovro neka ne skače po krevetu! Ivan, ti idi po kruh svako jutro!” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Jedne večeri, dok sam prala suđe u premaloj sudoperi, Mirjana je stajala iza mene i promatrala svaki moj pokret. “Znaš, nije lako biti samohrana majka kao što sam ja bila. Vi mladi mislite da vam sve pripada. Ja sam radila cijeli život za ovaj stan.” Okrenula sam se prema njoj i prvi put joj pogledala ravno u oči: “Ali ovo je i naš dom bio. Lovro ne razumije zašto više nema svoje sobe. Ivan ne spava noćima. Zar vam nije žao?”

Nije odgovorila. Samo je slegnula ramenima i otišla u sobu. Te noći nisam mogla zaspati. Ivan je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Zašto ništa ne kažeš? Zašto ne staneš uz mene?” šapnula sam kroz suze. “Ne znam što da radim… Ona je moja mama,” odgovorio je tiho.

Dani su prolazili sporo i bolno. Lovro je postao povučen, prestao se igrati s drugom djecom u parku. Ja sam tražila posao jer sam znala da moramo otići odavde, ali tko će zaposliti ženu s djetetom i bez stalne adrese? Prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala snage pričati o svemu. Sramila sam se što smo završili ovako.

Jednog popodneva došla nam je u posjet Ivanova sestra Sanja. Sjela je za stol i odmah počela: “Mama, ovo što radiš nije u redu! Oni su obitelj! Kako možeš ih tako izbaciti?” Mirjana je podigla obrve: “Ti si uvijek bila protiv mene! Ako ti smeta, povedi ih kod sebe!” Sanja je uzdahnula: “Nije stvar u tome… Ali Lovro pati! Zar ti to ne vidiš?”

Tog dana prvi put sam osjetila da možda nisam sama. Sanja mi je kasnije šapnula: “Ako trebaš pomoć, reci mi. Znam kako ti je.” Zahvalila sam joj, ali ponos mi nije dao da prihvatim pomoć odmah.

Ivan i ja smo se sve više udaljavali. Svaka sitnica bila je povod za svađu – gdje će tko spavati, tko će kupiti mlijeko, zašto Lovro opet plače noću. Svekrva je uživala u svojoj moći nad nama. Jedne večeri rekla mi je: “Možda bi bilo bolje da se raziđete ako ne možete zajedno živjeti.” Pogledala sam Ivana očekujući da će nešto reći, ali on je samo šutio.

Počela sam razmišljati o povratku kod svojih roditelja u Osijek. Ali kako reći Ivanu da želim otići? Kako objasniti Lovri da opet mijenjamo dom? Jedne noći sjela sam kraj prozora i gledala svjetla grada. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Dom nije mjesto nego ljudi koje voliš.” Ali što kad ti ljudi više nisu isti?

Nakon nekoliko tjedana pronašla sam posao u maloj pekari na Knežiji. Počela sam štedjeti svaki dinar. Sanja nam je povremeno donosila hranu ili čuvala Lovru dok sam radila. Polako smo počeli planirati odlazak – malu garsonijeru negdje na periferiji Zagreba, daleko od Mirjaninog pogleda.

Jednog jutra Ivan mi je rekao: “Možda bismo trebali pokušati sami… Bez nje.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.

Nakon tri mjeseca uselili smo se u svoj novi stančić na Dugavama. Nije bio velik ni lijep kao onaj prvi, ali bio je naš. Lovro je opet imao svoj kutak za igračke. Ivan i ja smo počeli razgovarati kao nekad.

Ponekad se pitam – može li dom ikada biti isti kad ti ga netko oduzme? Ili ga moraš izgraditi ispočetka, svaki put kad te život slomi?

Što vi mislite – može li obitelj preživjeti kad dom prestane biti dom?