Nisam znala što znači biti voljena: Priča o obitelji, krivnji i neostvarenim snovima

“Zašto uvijek moraš biti tako osjetljiva, Ivana? Pogledaj svoju sestru, ona nikad ne pravi ovakve scene!” Majčin glas odzvanjao je kroz stan u Novom Zagrebu, dok sam stajala u hodniku, držeći u ruci razbijenu šalicu. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao ludo. Nikolina je stajala iza nje, s blagim osmijehom na licu, kao da joj je drago što opet nisam uspjela.

“Nisam htjela… stvarno nisam…” promucala sam, ali majka je već odmahnula rukom i otišla u kuhinju. Otac je sjedio za stolom, listao Sportske novosti i pravio se da ne čuje ništa. Uvijek je bio takav – prisutan tijelom, odsutan duhom. Nikada nije stao na moju stranu.

Nikolina je bila zlatno dijete. Uvijek s peticama, uvijek uredna, uvijek spremna pomoći mami oko ručka ili tati oko auta. Ja sam bila ona druga – preosjetljiva, nespretna, s glavom u oblacima i vječito pogrešnim odgovorima na pogrešna pitanja. Sjećam se kako sam kao mala pokušavala privući pažnju crtajući im slike ili donoseći cvijeće iz parka, ali sve bi završilo u ladici ili vazi koja bi već sutradan bila zaboravljena.

“Ivana, možeš li barem jednom učiniti nešto kako treba?” pitala bi me majka dok bi Nikolina s osmijehom pokazivala svjedodžbu punu petica. “Pogledaj svoju sestru!” Ta rečenica postala je refren mog djetinjstva.

Godine su prolazile, a ja sam sve više tonula u sebe. U školi sam bila prosječna – ni loša ni dobra, neprimjetna. Prijateljica sam imala malo, a one koje sam imala često su me napuštale kad bi shvatile da nisam dovoljno zabavna ili popularna. Jedino mjesto gdje sam osjećala mir bio je stari park iza zgrade. Tamo bih satima sjedila na klupi i gledala kako djeca igraju nogomet ili kako starci igraju šah. Ponekad bih poželjela nestati, postati nevidljiva poput sjene.

Jednog dana, kad sam imala šesnaest godina, Nikolina je donijela kući pismo – primljena je na natjecanje iz matematike u Splitu. Majka je plakala od sreće, otac joj je kupio novu torbu. Ja sam sjedila za stolom i gledala kroz prozor. Nitko nije pitao kako sam prošla na testu iz hrvatskog – a dobila sam četvorku, što je za mene bio uspjeh.

Te noći nisam mogla spavati. Ustala sam i otišla do Nikolinine sobe. Spavala je mirno, s osmijehom na licu. Gledala sam je dugo i pitala se što to ona ima što ja nemam. Zašto je ona vrijedna ljubavi, a ja nisam?

S vremenom sam naučila skrivati osjećaje. Postala sam tiha, povučena. Kad bih nešto pogriješila, sama bih se kaznila – prestala bih jesti ili bih satima sjedila u mraku svoje sobe. Roditelji su to primijetili tek kad sam počela gubiti na težini. “Ivana, što ti je? Jesi li bolesna?” pitala bi majka, ali njezin glas nije bio zabrinut – više umoran.

Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, mislila sam da će se sve promijeniti. Novi ljudi, novi početak. Ali osjećaj manje vrijednosti pratio me kao sjena. Na prvoj godini upoznala sam Lejlu iz Sarajeva – bila je otvorena, vesela i puna života. Postale smo cimerice i brzo prijateljice. Prvi put u životu netko me slušao bez osuđivanja.

Jedne večeri sjedile smo na prozoru studentskog doma i pile čaj.

“Ivana, zašto si uvijek tako tužna?” pitala me Lejla.

“Ne znam… Možda zato što nikad nisam bila dovoljno dobra za svoje roditelje,” odgovorila sam tiho.

Lejla me zagrlila i rekla: “Znaš, kod mene doma svi viču jedni na druge, ali na kraju dana znamo da se volimo. Možda tvoja obitelj ne zna pokazati ljubav. To nije tvoja krivnja.”

Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Počela sam razmišljati o tome koliko sam godina provela pokušavajući zaslužiti nešto što možda nikad nije ni postojalo.

Godine su prolazile. Završila sam fakultet i zaposlila se kao učiteljica u osnovnoj školi u Sesvetama. Djeca su me voljela jer sam ih slušala i razumjela njihove strahove i nesigurnosti. U njima sam vidjela sebe – malu Ivanu koja samo želi da je netko primijeti.

Roditelji su ostarjeli, Nikolina se udala za uspješnog odvjetnika iz Rijeke i rodila dvoje djece. Na obiteljskim okupljanjima još uvijek bih sjedila po strani dok bi svi pričali o njezinim uspjesima. Jednom prilikom majka mi je tiho rekla: “Znaš, Ivana, nisi ti loša… samo si uvijek bila drugačija.” Nisam znala treba li mi to biti utjeha ili još jedan podsjetnik da nikad nisam bila ono što su željeli.

Sada imam trideset četiri godine i živim sama u malom stanu na Trešnjevci. Imam nekoliko bliskih prijatelja i posao koji volim. Ali još uvijek ponekad noću ležim budna i pitam se: može li čovjek naučiti voljeti sebe ako nikad nije bio voljen? Je li moguće prekinuti lanac obiteljske hladnoće ili smo svi osuđeni ponavljati iste greške?

Možda vi znate odgovor bolje od mene. Jeste li vi ikada osjetili da niste dovoljno dobri za one koje najviše volite?