Između djetinjstva i odgovornosti: Priča mlade majke iz Sarajeva
“Ne možeš biti ozbiljna, Lejla! Šesnaest ti je godina!” glas moje majke, Amire, odjekivao je kroz stan dok su kapi kiše lupkale po prozoru. Stajala sam nasred dnevne sobe, držeći test za trudnoću u ruci, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Otac, Senad, šutio je, gledajući u pod, dok je moja mlađa sestra Ajla plakala u svojoj sobi jer je znala da nešto nije u redu.
“Mama, molim te… nisam ovo htjela. Nisam znala…” riječi su mi se lomile, a suze su mi klizile niz lice. “Nisam sama kriva. I Adnan ima odgovornost!”
Majka me pogledala s mješavinom bijesa i očaja. “Adnan? Taj tvoj Adnan već danima ne dolazi! Njegova porodica nas izbjegava! Šta misliš, šta će ljudi reći? Kako ćemo izaći pred komšije?”
Sjećam se tog trenutka kao da je jučer bio. Kiša je padala bez prestanka, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši. Nisam imala kome da se obratim. Adnan je nestao čim sam mu rekla za trudnoću. Njegova majka, gospođa Fikreta, nije mi ni otvorila vrata kad sam pokušala razgovarati s njom.
Prošli su dani u tišini i napetosti. Otac je prestao razgovarati sa mnom. Majka je plakala svake noći. U školi su me djevojke iz razreda gledale s podsmijehom, a učiteljica Jasmina me pozvala na razgovor.
“Lejla, znam da ti je teško. Ali moraš misliti na budućnost. Imaš li podršku kod kuće?”
Nisam znala šta da odgovorim. Nisam imala podršku ni kod kuće ni među prijateljima. Samo Ajla mi je krišom donosila čokoladu u sobu i grlila me kad niko ne vidi.
Jedne večeri, dok sam sjedila na prozoru i gledala svjetla Sarajeva, otac je tiho ušao u sobu.
“Lejla… Znaš li ti šta znači biti roditelj? Znaš li koliko je teško odgajati dijete u ovom gradu, bez posla, bez podrške?”
Samo sam klimnula glavom. Nisam znala ništa o tome, ali nisam imala izbora.
Mjeseci su prolazili sporo. Trbuh mi je rastao, a ljudi su šaptali iza leđa. Majka je počela izbjegavati komšinice, a otac je sve češće ostajao na poslu do kasno. Jedino mi je nana Zehra dolazila u posjetu.
“Dijete moje, život nije uvijek onakav kakav želimo. Ali dijete je dar, Lejla. Ne dozvoli da te sramota pojede. Budi hrabra.”
Nanine riječi su mi dale snagu koju nisam imala. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati svaki strah i svaku nadu.
Porod se desio u februaru, usred snježne oluje. Rodila sam djevojčicu – malu Emu. Kad sam je prvi put uzela u naručje, zaboravila sam na sve ružne riječi i poglede. Samo sam plakala od sreće i straha.
Ali problemi nisu nestali. Otac nije htio ni pogledati Emu prvih mjesec dana. Majka se brinula oko svega – hrane, pelena, novca. Ja sam prestala ići u školu jer nisam imala ko da čuva bebu.
Jednog dana, dok sam hranila Emu u kuhinji, čula sam kako majka i otac žustro razgovaraju u hodniku.
“Ne možemo više ovako! Nema novca! Lejla ne može ostati ovdje zauvijek!”
“A šta predlažeš? Da izbacimo vlastito dijete na ulicu? Senade, ona je još dijete!”
“A šta ćemo reći ljudima? Svi misle da smo loši roditelji!”
Te riječi su me pogodile kao nož. Znala sam da im otežavam život, ali nisam imala gdje otići.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i otišla do Adnanove kuće. Vrata mi je otvorila njegova sestra Selma.
“Adnan nije ovdje. Otišao je u Njemačku kod amidže. Nije htio ništa reći roditeljima… Zao mi je, Lejla.”
Vratila sam se kući slomljena, ali odlučna da neću odustati od Eme.
Počela sam tražiti posao preko interneta – čuvala sam djecu komšinicama kad god su trebale pomoć, čistila stanove vikendom i štedjela svaki fening.
Jednog dana mi je učiteljica Jasmina donijela formular za vanredno školovanje.
“Lejla, možeš završiti školu od kuće. Zaslužuješ priliku za novi početak.”
Tada sam prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu.
Godine su prolazile sporo i teško. Ema je rasla uz mene i moju porodicu – nekad smo se svađali, nekad plakali zajedno, ali nikada nisam požalila što sam je rodila.
Danas imam dvadeset jednu godinu. Završila sam srednju školu vanredno i radim kao asistentica u jednoj nevladinoj organizaciji koja pomaže mladim majkama.
Otac mi sada pomaže oko Eme više nego ikad prije. Majka se ponosi mojom upornošću. Ajla studira medicinu i često pričamo o tome kako nas je Ema sve promijenila.
Nekad se pitam: Da li bi moj život bio lakši da nisam postala majka tako rano? Možda bi bio – ali ne bi bio moj život.
Ponekad gledam Emu kako spava i pitam se: Koliko nas tradicija sputava da budemo ono što jesmo? Da li smo spremni oprostiti sebi i drugima kad pogriješimo?