Nisu me izabrali: Kako je obitelj Dine uništila našu ljubav

“Ne možeš ti, Ajla, nikad biti dovoljno dobra za mog sina!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu Dinine stare, škripave sofe. Njegova majka, gospođa Marija, stajala je ispred mene s rukama prekriženim na prsima, pogledom punim sumnje i hladnoće. Dinu sam voljela više nego ikoga na svijetu, ali svaki moj dolazak u njegov dom bio je nova borba.

Dina sam upoznala na fakultetu u Zagrebu. On iz Splita, ja iz Tuzle. Odmah smo kliknuli – smijali smo se istim stvarima, voljeli iste filmove, sanjali o putovanjima i zajedničkom životu negdje uz more. Ali čim je spomenuo da bi me volio upoznati s roditeljima, osjetila sam knedlu u grlu. “Ma bit će sve super,” tješio me, “moji su malo tradicionalni, ali kad te upoznaju, zavoljet će te.”

Prvi susret bio je neugodan. Njegov otac, gospodin Ante, šutio je većinu večeri, a Marija me ispitivala o svemu: “A što ti roditelji rade? Kako to da si sama u Zagrebu? Jel’ ti teško bez obitelji?” Osjećala sam se kao da polažem ispit iz vlastitog života. Kad sam rekla da mi je otac vozač kamiona, a mama radi u trgovini, vidjela sam kako joj lice postaje još tvrđe.

Nakon tog susreta, Dina je postao tiši. “Znaš, mama misli da bi mi bolje odgovarala neka cura iz Splita… ili barem iz Hrvatske,” rekao mi je jednom dok smo šetali Maksimirom. “Ali ja tebe volim.”

Počeli su sitni problemi. Marija bi ga zvala svaki put kad bismo bili zajedno: “Dino, jesi li jeo? Jesi li kod kuće? S kim si?” Kad bih došla kod njega, uvijek bi našla razlog da ostane s nama u dnevnom boravku. Jednom sam čula kako mu šapće: “Pazi što radiš, sine. Ne znaš ti kakvi su ti ljudi.”

Moje prijateljice iz doma govorile su mi da ne obraćam pažnju. “Bitno je što vas dvoje osjećate,” govorila mi je Sanja. Ali nije bilo lako ignorirati stalnu napetost. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno toliko različita? Zar ljubav nije dovoljna?

Jednog dana, dok smo sjedili na klupi ispred fakulteta, Dino mi je rekao: “Ajla, mama želi da dođeš na ručak za Uskrs.” Srce mi je preskočilo – znala sam da to nije poziv iz ljubaznosti. Pripremala sam se danima, birala što ću obući, razmišljala što ću reći.

Ručak je bio još gori od prvog susreta. Marija je pričala o tome kako su njezini rođaci svi završili fakultete u Zagrebu i kako su svi „naši ljudi“. Kad sam spomenula da bih voljela raditi u Sarajevu ili možda negdje vani, pogledala me kao da sam rekla nešto strašno. “A što će Dino tamo? On ima budućnost ovdje.”

Nakon ručka, dok smo prali suđe, šapnula mi je: “Ajla, nemoj mu puniti glavu glupostima o odlasku. On ima obitelj ovdje.”

Dino se sve više povlačio. Počeo je izbjegavati razgovore o budućnosti. Jedne večeri, kad sam ga pitala voli li me još uvijek, samo je slegnuo ramenima: “Ne znam više što da radim. Ne želim birati između tebe i njih.”

Tada sam prvi put osjetila pravi očaj. Nisam željela biti razlog zbog kojeg će izgubiti obitelj, ali nisam mogla ni podnijeti da me netko gleda kao uljeza. Počela sam se povlačiti – izlazila sam s prijateljicama, učila do kasno u noć samo da ne mislim na njega.

Jednog dana dobila sam poruku od Marije: “Ajla, molim te pusti ga na miru. On nije za tebe.” Nisam znala što da odgovorim. Plakala sam cijelu noć.

Dino me nazvao nekoliko dana kasnije. “Ajla… oprosti. Ne mogu više ovako. Volim te, ali ne mogu protiv njih.”

Nisam ga molila ni plakala pred njim. Samo sam šutjela i pustila ga da ode.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo prekinuli. Svaki put kad prođem pored mjesta gdje smo se prvi put poljubili ili sjednem u kafić gdje smo zajedno učili za ispite, srce mi zadrhti. Pitam se jesam li mogla nešto drugačije napraviti – jesam li trebala biti upornija ili jednostavno otići ranije?

Danas radim u Sarajevu i imam svoj mali krug prijatelja. Ponekad pomislim na Dinu i pitam se je li sretan ili još uvijek živi pod tuđim očekivanjima.

Možda ljubav nije uvijek dovoljna kad se boriš protiv predrasuda i tuđih snova. Je li vrijedilo boriti se za nas? Ili smo oboje samo žrtve tuđih strahova?