Kad se dom pretvori u tuđinu: Ispovijest jedne majke iz Bosne

“Amira, znaš li ti uopće što se dešava kod kuće dok tebe nema?” – riječi su koje mi je prošaptala susjeda Sabina dok smo pile kafu na pauzi u kantini jedne tvornice u Minhenu. Pogledala sam je zbunjeno, ali ona je samo slegnula ramenima i promijenila temu. Tog trenutka mi se srce steglo, ali nisam imala hrabrosti pitati dalje. Uvijek sam vjerovala svom Hasanu, svom mužu, ocu naše dvojice sinova, Adnana i Dine. Vjerovala sam i njima, svojoj djeci, jer majka uvijek vjeruje.

Radim već sedam godina u Njemačkoj. Otišla sam jer smo u Bosni jedva sastavljali kraj s krajem. Hasan je ostao s djecom, a ja sam čistila tuđe kuće, pazila starce, štedjela svaku marku da im pošaljem. Svaki put kad bih došla kući, dočekali bi me s osmijehom, ali uvijek je nešto bilo drugačije. Kao da sam gost u vlastitoj kući. “Mama, odmori se, mi ćemo sve,” govorili bi sinovi, a Hasan bi me grlio kao da ništa nije bilo.

Ali tog ljeta, kad sam došla nenajavljeno jer mi je poslodavka dala slobodno zbog godišnjeg odmora, sve se promijenilo. Ušla sam u kuću i zatekla tišinu. U dnevnom boravku na stolu dvije šalice kafe, ženska marama na naslonu stolice. U kupaonici ruž za usne na umivaoniku. Srce mi je tuklo kao ludo. “Hasane! Adnane! Dino!” viknula sam, ali nitko se nije javljao.

Izašla sam van i vidjela Hasana kako sjedi na klupi ispred kuće s nekom ženom. Smijali su se. Kad me ugledao, lice mu je problijedilo. “Amira… nisi javila da dolaziš?” promucao je. Žena je ustala i brzo otišla niz ulicu.

“Tko je ona?” pitala sam tiho, ali glas mi je drhtao od bijesa i bola.

“Samo susjeda… došla nešto posuditi,” slagao je bez treptaja.

Te noći nisam mogla spavati. Sinovi su došli kasno i izbjegavali su me pogledati u oči. Sljedećih dana osjećala sam se kao stranac među vlastitima. Počela sam ispitivati susjede, ali svi su šutjeli ili skretali temu. Samo mi je stara Fata rekla: “Dijete moje, bolje ti je ne znati sve…”

Nisam mogla izdržati. Jedne večeri presrela sam Adnana dok je izlazio iz kuće.

“Adnane, reci mi istinu. Što se ovdje događa? Tko je ta žena?”

Pogledao me dugo, a onda spustio glavu.

“Mama… nemoj nas pitati. Tata te voli, ali… teško mu je bez tebe. Mi smo samo htjeli da bude mir u kući.”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Znači svi ste znali? I ništa niste rekli?”

Nije odgovorio. Samo je otišao.

Sljedećih dana Hasan je pokušavao glumiti normalnost, ali između nas više nije bilo ničega osim tišine i laži. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Zar sam toliko pogriješila što sam otišla raditi za njih? Zar sam zaslužila da me vlastita djeca lažu?

Jedne večeri sjela sam s Dinom na terasu.

“Dino, reci mi iskreno – mrzite li me što sam otišla?”

Pogledao me suznih očiju.

“Ne mrzimo te, mama… Samo nam fališ. Tata je bio često tužan i ljut. Ta žena mu je pravila društvo… Mi smo šutjeli jer nismo htjeli da patiš još više.”

Tada sam prvi put zaplakala pred svojim djetetom.

“Ali zar ne shvaćate da me najviše boli što ste mi lagali? Da ste me izdali svi zajedno?”

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Hasan je priznao aferu i rekao da mu je žao, ali da ne zna može li više živjeti bez te druge žene. Sinovi su bili izgubljeni između mene i njega.

Ostala sam još nekoliko tjedana u Bosni pokušavajući popraviti ono što se popraviti ne može. Na kraju sam odlučila vratiti se u Njemačku – ne zbog novca, nego zbog sebe. Prvi put u životu biram sebe.

Sada sjedim sama u maloj sobi u Minhenu i pitam se: Jesam li pogriješila što sam žrtvovala sve za svoju porodicu? Je li moguće biti dobra majka i žena kad te tvoji najbliži izdaju? Može li se ikada oprostiti ovakva izdaja?

Što biste vi učinili na mom mjestu?