Između Snova i Očekivanja: Priča o Leni i Elektronici
“Lena, šta će ti opet taj novi usisivač? Zar ti nije dosta što si prošle godine kupila onaj skupi blender?” glas moje majke, Senade, odjekivao je kroz stan dok sam pažljivo raspakiravala kutiju. Ruke su mi drhtale, ne od uzbuđenja, nego od stida koji se polako uvlačio pod kožu. “Znaš li ti koliko ljudi nema ni za hljeb, a ti bacaš pare na gluposti!”
Nisam joj odmah odgovorila. Pogledala sam kroz prozor na sivilo sarajevskih zgrada, pitajući se gdje sam pogriješila. Godinama sam radila u maloj knjižari na Baščaršiji, štedjela svaku marku, odricala se izlazaka, novih cipela, putovanja. Sve zbog tog osjećaja da ću jednog dana imati svoj mali kutak, ispunjen stvarima koje olakšavaju život. Sanjala sam o perilici suđa koja će mi uštedjeti sate ribanja, o usisivaču koji neće ostavljati prašinu po ćoškovima, o laptopu na kojem ću pisati svoje priče.
Ali svaki put kad bih nešto kupila, osjećala bih se kao da sam napravila zločin. “Lena, nisi ti za ovo vrijeme. Mi smo navikli raditi rukama!” govorila bi teta Azra dok bi pila kafu s mamom u kuhinji. “Ovi mladi samo bi da im je lako. Sve im je teško!”
Jednom sam pokušala objasniti: “Ali teta Azra, nije stvar u tome da mi je teško. Samo želim malo više vremena za sebe. Da mogu pročitati knjigu ili otići u šetnju umjesto da satima perem suđe.”
Pogledala me kao da sam izgovorila najveću glupost na svijetu. “A šta će ti to? Šta fali ručnom pranju? Tako smo svi odrasli!”
Otac je šutio. On nikad nije bio čovjek od puno riječi, ali njegov pogled govorio je sve. Kad bi navečer došao s posla, samo bi kratko pogledao prema novoj mikrovalnoj i odmahnuo glavom. “Nekad smo jeli hladno i niko nije umro,” promrmljao bi sebi u bradu.
Samo brat Emir ponekad bi stao na moju stranu. “Ma pusti je, mama. Neka sebi kupi šta hoće kad već radi i zarađuje.” Ali ni on nije mogao utišati šapat rodbine i susjeda.
Najgore je bilo kad su došli gosti. “Lena, pokaži tetki onaj tvoj pametni frižider!” zadirkivala me sestrična Amra. Svi su se smijali, a ja sam osjećala kako mi obrazi gore. “Vidi je, sve joj treba da joj bude lakše!”
Nisam znala kako im objasniti da nisam lijena ni razmažena. Da nisam kupovala te stvari iz hira, nego iz želje za boljim životom. Da sam odrasla gledajući majku kako satima stoji nad sudoperom s ispucalim rukama od deterdženta, kako otac popravlja stari usisivač po deseti put jer nema novca za novi.
Sjećam se jedne večeri kad sam ostala sama u stanu. Sjedila sam na podu pored novog laptopa i plakala. Ne zbog osude, nego zbog osjećaja krivnje koji nisam mogla otjerati. Jesam li stvarno pogriješila? Jesam li postala ono što su govorili – razmažena i lijena?
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s mamom. Sjela sam nasuprot nje dok je gulila krompir za ručak.
“Mama, mogu li te nešto pitati?”
Podigla je obrve, ali nije prestala s poslom.
“Zašto misliš da je loše što želim sebi olakšati život? Zar nije bolje da imam više vremena za vas, za sebe?”
Zastala je na trenutak i pogledala me ravno u oči.
“Lena, ja samo ne želim da zaboraviš odakle si došla. Mi nismo imali ništa, pa smo opet bili sretni. Bojim se da ćeš izgubiti to malo duše što nam je ostalo ako sve prepustiš mašinama.”
Nisam znala šta da odgovorim. Možda je bila u pravu. Možda sam stvarno bježala od onoga što jesam.
Ali onda sam se sjetila svih onih večeri kad bih umorna došla kući i jedva imala snage skuhati sebi čaj. Sjetila sam se koliko mi znači kad mogu sjesti i napisati nekoliko stranica svoje priče umjesto da ribam podove.
“Mama, neću zaboraviti ko sam ni odakle dolazim. Samo želim živjeti malo lakše nego vi. Zar to nije ono što ste vi željeli za mene?”
Pogledala me dugo, a onda tiho rekla: “Možda jesi u pravu… ali teško je pustiti stare navike.”
Tog dana prvi put sam osjetila da možda nisam sama u toj borbi između snova i očekivanja.
Ali osuda okoline nije prestajala. Na poslu su kolegice komentirale: “Vidi Lene, ona uvijek ima najnoviji telefon! Mora da joj neko šalje pare iz Njemačke.” Nisam imala snage objašnjavati da sve što imam dolazi iz mojih žuljeva i štednje.
Jedne večeri Emir me nazvao: “Lena, hajde dođi na kafu kod mene i Lejle.” Sjela sam s njima u malom stanu na Grbavici dok su njihova djeca trčkarala oko nas.
“Znaš,” rekao je Emir tiho dok je Lejla spremala kolače, “i ja bih volio imati tvoj frižider. Ali znaš kakva je Lejla – sve mora biti po starom. Kaže da nas tehnika otuđuje.” Naslonio se na naslon stolice i pogledao me s razumijevanjem koje mi je falilo.
“Možda smo mi generacija između – ni tamo ni ovamo,” rekla sam tiho.
Emir se nasmijao: “Možda smo baš zato najjači.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja. Možda nikad neću moći pomiriti svoje snove s očekivanjima drugih. Možda ću uvijek biti ona koja želi više – ne zato što misli da je bolja od drugih, nego zato što vjeruje da može bolje.
I dok sjedim večeras uz svjetlo svog novog laptopa i pišem ovu priču, pitam se: Zar nije vrijeme da prestanemo osuđivati jedni druge zbog načina na koji biramo živjeti? Zar nije svatko od nas zaslužio pravo na svoje male snove?