Sve je ostalo njoj: Priča o gubitku, obitelji i nevidljivosti
“Sve je tvoje, Anela. Tako je Piotr napisao. Ja… ja nemam ništa?” glas mi je zadrhtao dok sam gledala šogoricu ravno u oči. U njenom pogledu nije bilo ni trunke suosjećanja, samo hladna distanca, kao da sam joj potpuni stranac.
Bilo je to u malom stanu na Trešnjevci, gdje smo se svi okupili nakon sprovoda. Mama je sjedila u kutu, šutjela i vrtjela krunicu među prstima. Otac je gledao kroz prozor, kao da će mu tramvaji donijeti odgovore koje ja nisam mogla pronaći. A ja sam stajala nasred sobe, držeći kutiju starih fotografija – jedino što mi je ostalo od brata.
Piotr i ja smo odrasli u Sarajevu, u zgradi punoj djece i galame. On je bio moj stariji brat, zaštitnik i najbolji prijatelj. Kad su naši roditelji odlučili preseliti u Zagreb zbog posla, Piotr je već bio na fakultetu. Ja sam bila izgubljena tinejdžerica koja nije znala gdje pripada. On me tješio: “Bit ćeš ti dobro, mala. Mi smo obitelj, uvijek ćemo biti zajedno.” Vjerovala sam mu.
Godinama kasnije, kad se Piotr oženio Anelom, svi smo bili sretni. Ona je bila tiha, povučena, ali činilo se da ga voli. Nisam ni slutila da će jednog dana baš ona biti ta koja će me izbrisati iz njegove priče.
Kad je Piotr iznenada umro od srčanog udara, svijet mi se srušio. Nisam mogla disati od tuge. Ali prava bol došla je tek kasnije, kad su počeli razgovori o nasljedstvu. “Piotr je sve ostavio meni,” rekla je Anela mirno, kao da govori o vremenskoj prognozi. “Tako je odlučio.”
“Ali… zar ništa nije ostavio roditeljima? Meni?” pitala sam drhteći.
“Ne,” odgovorila je kratko. “Zakon je jasan.”
Nisam mogla vjerovati. Sve što smo zajedno gradili, sve uspomene, naš stan u Sarajevu, djedov sat, čak i onaj stari bicikl na kojem me učio voziti – sve je sada bilo njezino. Ja sam ostala s kutijom slika i prazninom koja me proždirala iznutra.
“Mama, tata… zar vam nije teško?” pitala sam ih kasnije te večeri.
Mama je samo slegnula ramenima: “Piotr je znao što radi. Možda je mislio da će Anela ostati sama…”
Otac je šutio. Nikad nije bio čovjek od velikih riječi, ali sada sam osjećala njegovu ljutnju kao težak kamen u zraku.
Tjedni su prolazili. Anela se povukla iz našeg života. Više nas nije zvala na ručkove, nije dolazila na grob s nama. Kad sam joj jednom poslala poruku – “Mogu li uzeti Piotrovu gitaru? Bila mi je važna…” – odgovorila mi je hladno: “Ne mogu ti to dati. Sve pripada meni.”
Počela sam preispitivati sve što sam znala o obitelji. Je li moguće da krv više ne znači ništa? Da nas papir i pečat mogu izbrisati iz života onih koje volimo?
Jedne večeri, dok sam listala stare slike – Piotr na moru u Makarskoj, Piotr s osmijehom do ušiju na mom rođendanu, Piotr koji me grli nakon što sam pala s bicikla – osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisam plakala samo za njim; plakala sam za svim izgubljenim godinama, za nepravdom koju nisam mogla ispraviti.
Moja prijateljica Ivana pokušala me utješiti: “Znam da boli, ali možda bi Piotr htio da oprostiš Aneli. Možda joj je stvarno bilo teško…”
“Kako da oprostim nekome tko me izbrisao?” pitala sam kroz suze.
“Možda nije znala drugačije,” šapnula je Ivana.
Ali nisam mogla prihvatiti to opravdanje. Svaki put kad bih prošla pored Piotrovog stana na Knežiji, osjećala bih se kao duh – nevidljiva, bez prava na prošlost.
Jednog dana skupila sam hrabrost i otišla kod Anele. Pozvonila sam na vrata, srce mi je tuklo kao ludo.
Otvorila mi je vrata s izrazom iznenađenja.
“Što želiš?”
“Samo… želim razgovarati,” rekla sam tiho.
Pustila me unutra bez riječi. Stan je bio isti kao kad je Piotr bio živ – njegove knjige na polici, šalica s natpisom ‘Najbolji brat’ na stolu.
“Zašto si sve uzela? Zašto nisi mogla podijeliti barem uspomene?” upitala sam drhteći.
Anela je sjela nasuprot mene i prvi put vidjela sam suze u njenim očima.
“Bojala sam se,” priznala je tiho. “Bojala sam se da ću izgubiti sve što me podsjeća na njega. Ako podijelim stvari… kao da ga još više gubim.”
Gledala sam je dugo. Shvatila sam da tuga ima mnogo lica – njezina bol nije bila manja od moje, samo drugačija.
“Mogu li barem uzeti gitaru? Ili onu sliku s mora?” pitala sam.
Anela je kimnula i ustala bez riječi. Donijela mi gitaru i sliku.
Izašla sam iz stana s osjećajem olakšanja i tuge istovremeno. Ništa neće vratiti Piotra, ali barem sam dobila dio njega natrag.
Danas često razmišljam: Što nam ostaje kad obitelj nestane? Jesu li uspomene dovoljne ili nam treba nešto opipljivo da bismo vjerovali da smo nekad pripadali? Može li novac ikada zamijeniti ljubav i zajedništvo?
Što vi mislite – vrijede li obiteljske veze više od imovine ili nas život uvijek natjera da biramo između srca i papira?