Kad me svekrva izbacila iz kuće – Priča o povjerenju, obitelji i gubitku
“Ne možeš više ostati ovdje! Dosta mi je tvojih laži i glume!” vrištala je svekrva, dok su joj ruke drhtale od bijesa. Kiša je udarala po prozorima naše male kuće u predgrađu Sarajeva, a ja sam stajala u hodniku, bosa, s torbom u ruci. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni – meni, koja sam sve dala za ovu obitelj.
Moj muž, Adnan, bio je na službenom putu u Zagrebu. Poslala sam mu poruku: “Tvoja mama me izbacuje iz kuće. Ne znam što da radim.” Nije odgovarao. Možda je bio zauzet, možda nije znao što reći. Možda mu je bilo svejedno.
Svekrva, gospođa Milena, nikad me nije prihvatila. Od prvog dana kad sam došla u ovu kuću, gledala me s podozrenjem. “Ti si iz Hrvatske, a mi smo ovdje uvijek imali svoje običaje,” govorila bi mi tiho, ali dovoljno glasno da čujem. Trudila sam se – učila sam praviti pitu, čistila sam kuću do savršenstva, brinula o Adnanovoj mlađoj sestri Lejli kao o vlastitoj sestri. Ali ništa nije bilo dovoljno.
Te večeri, kad me izbacila, sve je kulminiralo zbog jedne sitnice – pronašla je moju staru bilježnicu iz srednje škole u kojoj sam pisala pjesme o svom rodnom Splitu. “Ti nikad nećeš biti jedna od nas!” viknula je, bacivši bilježnicu na pod. “Samo si ovdje zbog Adnana i koristiš ga!”
Stajala sam na kiši ispred kuće, gledajući svjetla koja su se gasila jedno po jedno. Nije mi otvorila vrata ni kad sam pokucala i zamolila da barem prespavam do jutra. Susjeda Jasmina me vidjela kroz prozor i pozvala unutra. Sjela sam za njen stol, mokra do kože, i počela plakati.
“Ma hajde, dušo,” tješila me Jasmina. “Znam ja Milenu otkad smo bile cure. Uvijek je bila tvrdoglava. Ali Adnan te voli, to se vidi iz aviona.”
Ali što vrijedi ljubav kad nemaš dom? Kad te obitelj ne prihvaća? Kad si uvijek strankinja?
Sutradan sam otišla na posao u malu knjižaru u centru grada. Kolegica Ivana me odmah pitala što nije u redu. “Izgledaš kao da nisi spavala cijelu noć,” rekla je zabrinuto.
“Nisam,” odgovorila sam tiho. “Svekrva me izbacila iz kuće.”
Ivana je uzdahnula. “Znaš, moja mama je isto imala problema sa svojom svekrvom. Kaže da su žene najgore jedna drugoj kad su nesretne. Ali ti nisi kriva što si drugačija.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan u glavi. Jesam li stvarno kriva što sam drugačija? Što nisam rođena ovdje? Što volim more više od planina?
Navečer me nazvao Adnan.
“Čuo sam što se dogodilo,” rekao je umorno. “Mama kaže da si joj prijetila da ćeš otići i povesti Lejlu sa sobom.”
“To nije istina! Nikad ne bih to rekla! Samo sam joj rekla da mi nedostaje Split i da bih voljela otići na nekoliko dana kod svojih roditelja.”
Adnan je šutio nekoliko trenutaka.
“Ne znam što da radim,” rekao je napokon. “Mama je ovdje cijeli život, a ti si mi žena… Ne mogu birati između vas dvije.”
Osjetila sam kako mi se srce lomi na tisuću komadića.
“Ali moraš birati, Adnane,” prošaptala sam kroz suze. “Jer ja više ne mogu živjeti ovako.”
Sljedećih dana živjela sam kod Jasmine. Svaki dan sam čekala da mi Adnan javi što će biti s nama. Svekrva nije pokazivala nikakvo kajanje – naprotiv, pričala je susjedama kako sam razbila obitelj i kako sam manipulatorica.
Jedne večeri Jasmina me upitala: “Zašto se ne vratiš u Split? Tamo imaš roditelje, prijatelje… Ovdje te samo muče.”
Pogledala sam kroz prozor u tamu sarajevske noći.
“Zato što volim Adnana,” odgovorila sam tiho. “Ali ne znam koliko još mogu izdržati ovu borbu za prihvaćanje koje možda nikad neću dobiti.”
Nakon tjedan dana Adnan je došao po mene.
“Idemo razgovarati,” rekao je ozbiljno.
Sjeli smo na klupu u parku ispod stare lipe.
“Mama neće popustiti,” rekao je tiho. “Ali ni ja ne želim izgubiti tebe. Ako želiš, možemo otići zajedno u Split ili negdje drugo… Samo da budemo sami.”
Pogledala sam ga kroz suze.
“A tvoja sestra? Tvoja obitelj? Hoćeš li moći živjeti bez njih?”
Adnan je slegnuo ramenima.
“Ne znam… Ali znam da ne mogu živjeti bez tebe.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala danima.
Odlučili smo otići – zajedno, daleko od svega što nas je gušilo. Svekrva nije došla ni pozdraviti nas kad smo odlazili; samo je zatvorila vrata za nama.
Danas živimo u Rijeci, gradimo novi život daleko od starih rana. Ponekad me još zaboli kad se sjetim svega što smo prošli – ali znam da sam izabrala sebe i svoju sreću.
Pitam se: Koliko žena još šuti i trpi zbog tuđe tvrdoglavosti i predrasuda? Zar ljubav nije dovoljna da nas prihvate onakve kakvi jesmo?