Kad ti vlastiti sin zabrani da dođeš na rođendan unuka: Priča o boli, obitelji i nadi
“Ne dolazi, mama. Mislim da je bolje tako.”
Te riječi, hladne i kratke, stajale su na ekranu mog mobitela kao rana koja ne prestaje krvariti. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke su mi drhtale, a srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Bio je to dan kad sam očekivala poziv na rođendan svog unuka Ivana, a umjesto toga stigla je zabrana. Moj sin, Tomislav, moj ponos i bol, odlučio je da nisam dobrodošla.
“Što se dogodilo? Zašto?” prošaptala sam sama sebi, zureći u poruku kao da će mi ekran dati odgovore koje nisam mogla pronaći u sebi. Zvuk perilice posuđa bio je jedina glazba u toj tišini. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam ostala bez tla pod nogama.
Nisam mogla izdržati. Nazvala sam ga odmah, ali javila se samo automatska sekretarica. “Tomislave, molim te, javi mi se. Samo želim čuti tvoj glas…” Glas mi je zadrhtao i prekinula sam vezu prije nego što bih zaplakala.
Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju u bolnici na Rebru. Bio je tako malen, a ja tako mlada i uplašena. Obećala sam mu tada da ću ga uvijek štititi. A sada… sada me on štiti od vlastite obitelji.
Nisam mogla ostati sama s mislima pa sam otišla do susjede Mirele. Ona je uvijek imala toplu riječ i šalicu kave spremnu. “Što je bilo, Jasna? Izgledaš kao da si vidjela duha!”
“Moj Tomislav… zabranio mi je da dođem na Ivanov rođendan. Ne znam što sam napravila…”
Mirela me zagrlila. “Znaš da su djeca danas drukčija. Sve im smeta, sve im je previše… Možda si nešto rekla što nisi ni primijetila?”
Prolazili su dani, a ja sam prebirala po svakoj riječi koju sam izgovorila zadnjih mjeseci. Sjetila sam se kako sam prošli put komentirala da bi Ana, Tomislavova supruga, mogla pustiti Ivana da više vremena provodi vani s djecom iz kvarta. Možda sam bila previše iskrena? Ili kad sam rekla da su današnja djeca prezaštićena? Nisam mislila ništa loše, samo… samo sam htjela pomoći.
Pokušala sam razgovarati s Anom, ali ona je bila hladna kao led. “Jasna, mislim da je najbolje da se malo povučeš. Ivan ima dovoljno ljudi oko sebe.”
Zar sam postala višak u životu vlastitog djeteta i unuka? Zar je moguće da jedna rečenica ili nesporazum mogu izbrisati godine ljubavi i žrtve?
Noći su mi postale najteže. Ležala bih budna do kasno, gledajući stare fotografije: Tomislav s prvim biciklom, Ivan na mom krilu dok mu čitam bajke… Suze bi mi navirale same od sebe.
Jedne večeri nazvala me kći Marina iz Osijeka. “Mama, nemoj se mučiti. Znaš kakav je Tomislav – tvrdoglav na tatu. Proći će ga to.”
“Ali što ako ne prođe? Što ako ga više nikad ne vidim?”
“Ne budi smiješna! Ivan te voli. Samo… znaš kako Ana voli imati sve pod kontrolom. Možda je ona nagovorila Tomislava.”
Nisam znala što misliti. Je li moguće da me snaha ne želi u blizini? Da joj smetam? Ili je Tomislav zaista odlučio okrenuti mi leđa?
Tjedan dana prije Ivanovog rođendana otišla sam na tržnicu po voće i povrće. Srela sam staru prijateljicu Nadu koja me odmah upitala: “Hoćeš li praviti tortu za Ivana ove godine?”
Zastala sam, knedla mi je zapela u grlu. “Neću… Nisam pozvana.” Nada me pogledala s nevjericom.
“Jasna, pa to nije u redu! Moraš razgovarati s njima! Ne možeš samo šutjeti!”
Ali kako razgovarati kad druga strana ne želi čuti?
Dan rođendana došao je brzo. Cijeli stan bio je tih, kao da i zidovi tuguju sa mnom. Oko podneva čula sam dječji smijeh iz dvorišta – Ivanovi prijatelji dolazili su na slavlje. Pogledala sam kroz prozor i vidjela balone, šarenilo i osmijehe. Moj unuk trčao je za loptom, a ja sam stajala iza zavjese kao duh vlastite prošlosti.
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Poruka od Marine: “Mama, Ivan pita gdje si. Kaže da mu fališ.” Suze su mi potekle niz lice.
Nisam izdržala – uzela sam kaput i izašla van. Hodala sam prema njihovoj kući, ali kad sam stigla do kapije, noge su mi zadrhtale. Čula sam Anin glas: “Tomislave, rekla sam ti – ne želim dramu danas!”
Sakrila sam se iza živice i slušala kako moj sin šapće: “Ali mama je sama… Možda smo pretjerali?”
Ana je uzdahnula: “Ne želim da Ivan vidi svađu! Ako Jasna dođe, ja odlazim!”
Stajala sam tamo nekoliko minuta, srca slomljenog na tisuću komadića. Okrenula sam se i otišla kući.
Te noći napisala sam pismo Ivanu:
“Dragi moj unuček,
Znam da danas nisam bila s tobom na tvom rođendanu, ali znaj da te volim najviše na svijetu. Ponekad odrasli rade stvari koje ni sami ne razumiju. Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti što nisam bila tu kad si me trebao.
Tvoja baka Jasna”
Pismo nisam poslala – ostavila sam ga u ladici s ostalim uspomenama.
Dani su prolazili sporo, ali nada nije nestajala. Jednog jutra zazvonio je telefon – Tomislav.
“Mama… možemo razgovarati? Ivan te stalno spominje… Možda bismo mogli sjesti svi zajedno?”
Osjetila sam olakšanje i strah istovremeno.
Možda ima nade za nas? Možda još nije kasno za popraviti ono što smo slomili?
Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali što ako neke rane nikad ne zacijele? Što vi mislite – može li ljubav pobijediti tvrdoglavost i ponos?