Deseto dijete: Ispod istog krova, ispod istih snova
“Opet curica? Mirela, pa dokle više?” Zviznula je teta Senada čim sam joj, drhteći od uzbuđenja, javila da sam trudna deseti put. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, ruke mi se tresle dok sam stiskala mobitel. U drugoj sobi čulo se kikotanje mojih devet djevojčica – Ajla, Lamija, Emina, Nejra, Hana, Selma, Džana, Amra i Lejla – svaka posebna na svoj način, ali za okolinu samo “još jedna curica više”.
Edin je šutio. Znao je što slijedi. Njegov otac, dedo Mustafa, već je danima gunđao: “Sine, vrijeme je za sina. Ko će ti naslijediti prezime?” A ja sam svaku noć ležala budna, gledala u plafon i pitala se – zar su moje kćeri manje vrijedne? Zar sam ja manje žena jer nisam rodila sina?
Sjećam se kad sam rodila Lejlu, devetu. Svi su mi govorili: “Sad ćeš valjda stati.” Ali ja nisam osjećala da je naša priča gotova. Edin me gledao s onim blagim osmijehom koji mi je uvijek davao snagu. “Mirela, ako ti želiš još jedno dijete, ja sam uz tebe. Nije važno što će biti.”
Ali bilo je važno. Za moju svekrvu Azru, za komšije u zgradi koji su šaputali iza leđa, za prodavačicu u Konzumu koja me svaki put pitala: “Ima li napokon muško?” Čak su i moje starije kćeri počele osjećati taj pritisak. Ajla mi je jedne večeri tiho rekla: “Mama, hoćeš li biti sretnija ako dobiješ sina?”
Zaboljelo me to pitanje više nego sve tuđe riječi. Zagrlila sam je i šapnula: “Vi ste moje sunce. Sve ste mi vi dovoljne. Ali nekad ljudi ne razumiju koliko je ljubav velika kad imaš devet srca koja kucaju za tebe.”
Dan kada smo išli na ultrazvuk bio je oblačan. Edin mi je stisnuo ruku dok smo čekali u hodniku bolnice Koševo. U čekaonici su sjedile dvije žene koje su me prepoznale s pijace. Pogledale su me s mješavinom sažaljenja i znatiželje.
Doktorica Jasmina nas je pozvala unutra. “Mirela, Edin, spremni ste?” Glas joj je bio topao, ali osjetila sam da i ona zna koliko mi ovo znači. Ležala sam na stolu, srce mi je tuklo kao ludo.
“Vidimo li danas tko nam dolazi?” upitala sam drhtavim glasom.
Doktorica se nasmiješila i okrenula ekran prema nama. “Vidim…” zastala je na trenutak, a meni se činilo kao vječnost. “Imate zdravu bebu. I… Mirela, Edin… čestitam vam – nosite dječaka!”
Edin je zaplakao prvi put otkad ga znam. Ja sam ostala nijema, kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. U tom trenutku nisam znala jesam li sretna ili prestravljena.
Kad smo došli kući, cijela zgrada kao da je već znala. Komšinica Fatima donijela je baklavu: “Eto napokon! Sad si prava žena!”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar devet puta nisam bila prava žena? Zar su moje kćeri manje vrijedne jer nisu sinovi?
Uvečer smo sjeli svi za stol. Djevojčice su bile uzbuđene zbog brata, ali vidjela sam u njihovim očima i strah – hoće li ih mama sada manje voljeti?
“Djeco,” rekla sam tiho, “vi ste moje sve. Ovaj brat će biti vaš saveznik, a ne zamjena za vas. Nikad neću voljeti nijedno dijete više ili manje zbog toga što je dječak ili djevojčica.”
Ajla me pogledala kroz suze: “Mama, obećaj da ćemo uvijek biti tvoj ponos.”
“Vi ste moj ponos sada i zauvijek,” odgovorila sam.
Ali noću, kad svi zaspu, ostanem sama sa svojim mislima. Sjetim se svih onih pogleda na ulici, svih komentara na društvenim mrežama kad sam objavila trudnoću: “Jadna Mirela, opet cura.” Sjetim se kako su mi govorili da sam promašila život jer nisam rodila sina.
Sad kad nosim dječaka, osjećam olakšanje – ali i gorčinu. Zar smo još uvijek društvo koje ženu mjeri po tome koliko sinova ima? Zar ljubav prema djeci ima spol?
Moja svekrva Azra sada svaki dan dolazi s novim planovima za malog nasljednika: “Treba mu soba posebna! Treba mu ime snažno!” A ja gledam svojih devet djevojčica kako pomažu jedna drugoj oko zadaće i pitam se – hoće li ovaj dječak ikada osjetiti teret očekivanja koji mu svi već stavljaju na leđa?
Jedne večeri Edin me zagrlio dok smo gledali kroz prozor na kišu koja je padala po sarajevskim krovovima.
“Mirela,” rekao je tiho, “znam da ti nije lako. Ali ja te volim zbog tebe – ne zbog toga koliko djece imaš ili kojeg su spola. Naša djeca su naše blago.”
Zagrlila sam ga čvrsto i pustila suze da teku.
Danas brojim dane do poroda i pitam se – hoće li moj sin biti slobodan od očekivanja? Hoće li moje kćeri jednog dana živjeti u društvu gdje ih neće mjeriti po tome jesu li rodile sina?
Možda nisam promijenila svijet, ali nadam se da ću barem svojoj djeci pokazati da ljubav nema spol ni granice.
A vi? Što mislite – jesmo li još uvijek zarobljeni u starim običajima ili možemo naučiti voljeti bez uvjeta?