Nevidljive napetosti: Kad posjete postanu bojno polje
“Opet zvoni. Opet ona.” Misao mi prostruji kroz glavu dok gledam u ekran mobitela. Piše: “Svekrva zove”. Nije prošlo ni sat vremena otkako je otišla, a već me traži. U dnevnoj sobi, mala Lana spava na mom krilu, a ja osjećam kako mi srce lupa brže nego što bih htjela priznati.
“Ajde, odgovori joj,” šapće mi muž Ivan, pokušavajući zvučati smireno, ali i on je već umoran od svega. “Možda joj nešto treba.”
“Što bi joj trebalo? Bila je ovdje cijelo jutro!” šapnem natrag, pazeći da ne probudim Lanu. Osjećam kako mi se grlo steže. Svaki njezin dolazak, svaki komentar o tome kako držim dijete, kako hranim, kako kuham… Sve mi to para živce. Ali ne smijem ništa reći naglas. Jer ona je njegova majka.
Sjetim se prošlog tjedna kad je došla nenajavljeno, s vrećicom punom hrane i još više savjeta. “Nisi ti još naučila kako se pravi prava goveđa juha, draga moja. Evo, ja ću ti pokazati.” Stajala sam pored nje u kuhinji, osjećajući se kao gost u vlastitom domu. Ivan je sjedio u dnevnoj sobi i pravio se da ne čuje naše tihe prepirke.
“Znaš, Jasmina,” rekla mi je jednom prilikom dok sam presvlačila Lanu, “kad sam ja rodila Ivana, sve sam sama radila. Nije bilo ni pelena na bacanje ni ovih modernih gluposti. I opet je sve bilo čisto i uredno.”
U meni je kipjelo. Nisam znala što je gore – njezina stalna prisutnost ili osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra majka u njezinim očima.
Jedne večeri, kad je Lana napokon zaspala, sjela sam s Ivanom za kuhinjski stol. “Ivane, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Tvoja mama… guši me. Ne mogu disati u vlastitoj kući.”
Pogledao me zbunjeno, kao da prvi put čuje što govorim. “Ali ona samo želi pomoći… Znaš kakva je ona, uvijek je bila takva.”
“Ali ja nisam ti! Ja nisam odrasla s njom! Meni to nije normalno!” glas mi je zadrhtao.
Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima: “Ne znam što da ti kažem. Ako joj kažem nešto, uvrijedit će se. Znaš da je osjetljiva.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim onim ženama koje su mi pričale slične priče – o svekrvama koje ne znaju gdje su granice, o muževima koji ne žele birati stranu, o osjećaju usamljenosti usred vlastite obitelji.
Sljedećeg dana odlučila sam pokušati razgovarati sa svekrvom. Pozvala sam je na kavu dok je Lana spavala.
“Jasmina, dušo, što ima?” upitala me čim je sjela.
“Moram vam nešto reći…” počela sam oprezno. “Znam da želite pomoći i cijenim to, ali meni treba malo prostora. Tek učim biti mama i nekad mi treba mir.”
Pogledala me iznenađeno, pa malo uvrijeđeno. “Samo sam htjela da ti bude lakše… Nisam znala da ti smetam.”
Osjetila sam grižnju savjesti, ali znala sam da moram biti iskrena.
“Ne smetate mi… Samo… nekad mi treba vremena da sama shvatim neke stvari.”
Nekoliko dana nakon tog razgovora nije dolazila niti zvala. Osjećala sam olakšanje, ali i prazninu. Ivan je bio tih, povučen.
Jednog popodneva došao je s posla i sjeo pored mene.
“Mama mi je rekla da si joj rekla da ti smeta… Sad misli da te ne voliš družiti s njom.” Pogledao me tužno.
“Ivane, zar stvarno misliš da je ovo normalno? Da nemamo pravo na svoj mir? Zar uvijek moramo birati između njezinih osjećaja i našeg života?”
Nije odgovorio.
Tjedni su prolazili u napetoj tišini. Svekrva bi dolazila rjeđe, ali kad bi došla, atmosfera bi bila ledena. Lana je rasla, a ja sam se osjećala kao da stalno balansiram između dvije vatre – želje za obiteljskim mirom i potrebe za osobnim prostorom.
Jednog dana, dok sam šetala s Lanom po parku, srela sam prijateljicu Amru iz Sarajeva koja se nedavno preselila u Zagreb.
“Kako si?” upitala me iskreno.
“Iskreno? Umorna sam od svega… Najteže mi pada što imam osjećaj da nikome nije stalo do mog mišljenja. Svi misle da znaju bolje od mene kako biti majka.”
Amra se nasmijala gorko: “Dobrodošla u klub! Kod nas na Balkanu svi znaju sve o svemu – pogotovo o tuđoj djeci i tuđim životima!”
Smijale smo se kroz suze.
Te večeri odlučila sam napisati pismo svekrvi – iskreno, bez optužbi, samo s molbom za razumijevanje.
“Draga gospođo Marija,
Znam da vam nije lako gledati sina i unuku iz drugog plana. Znam da želite pomoći i biti dio našeg života. Ali meni treba vremena da naučim biti mama na svoj način. Hvala vam na svemu što radite za nas – samo vas molim da mi date priliku da i ja nešto naučim sama.
Jasmina”
Nisam znala hoće li razumjeti ili će se još više povući. Ali znala sam da više ne mogu šutjeti.
Danas, dok gledam Lanu kako se igra na podu, pitam se: Je li moguće pronaći ravnotežu između obiteljske ljubavi i osobnog prostora? Ili smo svi osuđeni na vječnu borbu između tradicije i vlastitih granica?
Što vi mislite – gdje završava obiteljska briga, a počinje zadiranje u tuđu privatnost?