U tišini noći, s djecom i koferom: Početak mog novog života

“Mama, hoće li nas tata pronaći?” šapnula je Lejla dok smo se spuštale niz stubište, a ja sam joj stisnula ruku tako snažno da sam se bojala da će joj ostati modrica. U drugoj ruci vukla sam stari crveni kofer, a iza nas je išao mali Tarik, još uvijek u pidžami, s medvjedićem pod rukom. Srce mi je tuklo kao ludo. U glavi mi je odzvanjala posljednja svađa: “Ti si kriva za sve! Nikad ništa nisi vrijedila!” vikao je Emir dok su čaše letjele po kuhinji. Znala sam da je ovo posljednja noć pod njegovim krovom.

Nisam imala plan. Samo želju da djeca više nikad ne gledaju kako im otac razbija tanjire i viče na mene zbog svake sitnice. Izašli smo na ulicu, hladan sarajevski zrak me ošinuo po licu. Pozvala sam taksi i rekla vozaču: “Molim vas, samo vozite. Bilo gdje.”

Prva stanica bila je kod moje sestre Mirele u Hrasnom. Otvorila je vrata u pidžami, zbunjena i pospana. “Šta se desilo, Ajla?” pitala je, gledajući me od glave do pete. Nisam mogla izgovoriti ni riječ, samo sam pustila suze da teku. Djeca su se sklupčala na kauču, a ja sam sjedila u kuhinji s Mirelom.

“Znaš da će ti svi zamjeriti što si otišla,” rekla je tiho. “Mama će reći da si trebala trpiti zbog djece. Tata će reći da si ga osramotila pred komšijama.” Znala sam to i sama. U Bosni i Hrvatskoj žene još uvijek često šute i trpe, jer je sramota biti razvedena, još veća biti samohrana majka.

Sljedećih dana živjeli smo kod Mirele. Djeca su išla u školu s njenom djecom, a ja sam tražila posao. Svaki dan sam slušala komentare: “Pa gdje ćeš sama s dvoje djece?”, “Zašto nisi pokušala još jednom?”, “Možda nije on tako loš, možda si ga provocirala?” Najteže mi je bilo kad mi je mama došla u posjetu i rekla: “Ajla, vrati se kući. Niko te neće htjeti ovakvu. Djeca trebaju oca.”

Ali nisam mogla nazad. Svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih Emirove bijesne oči i čula lom stakla. Djeca su počela šaptati među sobom, bojeći se svakog zvona na vratima.

Nakon mjesec dana Mirela mi je rekla: “Ajla, ne mogu više. Muž mi prigovara svaki dan. Moraš nešto smisliti.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Prijavila sam se za socijalnu pomoć i našla mali stan u Novom Sarajevu – jedva dovoljno za nas troje, ali bio je naš.

Prvi dan u novom stanu Lejla me pitala: “Hoćemo li sada biti sretni?” Nisam znala što da odgovorim. Novca nije bilo dovoljno ni za režije ni za hranu. Počela sam čistiti po kućama, radila sam i vikendom u pekari kod Senada. Tarik je često plakao za ocem, a Lejla je postala tiha i povučena.

Jednog dana Emir se pojavio pred školom. Prijetio mi je da će mi uzeti djecu ako ih ne vratim kući. Otišla sam na policiju, ali su me samo pitali: “Imate li dokaze o nasilju?” Nisam imala ništa osim modrica koje su već izblijedile.

U najtežim trenucima pomišljala sam da odustanem. Da se vratim Emiru i šutim kao što su to radile generacije žena prije mene. Ali onda bih pogledala Lejlu i Tarika dok spavaju – mirno, bez straha – i znala sam da moram izdržati.

Godine su prolazile. Djeca su rasla, ja sam napredovala na poslu u jednoj maloj firmi u Zagrebu kamo smo kasnije preselili zbog boljih prilika. Naučila sam voziti auto, završila tečaj za knjigovodstvo i prvi put u životu osjećala se slobodno.

Ali rana od obitelji nikad nije zacijelila. Mama mi nije oprostila što sam “osramotila” porodicu. Tata me više ne zove na Bajram ni Božić. Sestra Mirela me izbjegava jer joj muž ne dopušta kontakt sa mnom.

Ipak, kad Lejla ove godine upisuje fakultet, a Tarik igra nogomet za juniorsku reprezentaciju Hrvatske, znam da sam napravila pravu stvar.

Ponekad navečer sjedim sama na balkonu i pitam se: “Koliko nas još sjedi ovako same, u tišini noći? Ima li svaka žena snage da ode kad više nema izbora? Ili nas društvo još uvijek tjera da šutimo i trpimo radi tuđeg mišljenja?”

Što vi mislite – ima li svaka žena snage za novi početak ili nas naše okruženje još uvijek drži zarobljenima?