Ostala sam sama s nevjestom: Kad obitelj nije ono što izgleda
“Zašto mi to radiš, Lejla?” prošaptala sam, držeći se za rub stola kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila u posljednjih nekoliko dana. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali zrak je bio težak, napet. Lejla je sjedila preko puta mene, njezine ruke nježno su prelazile preko trbuha, a pogled joj je bio spušten. “Nisam htjela… Nisam znala kako da ti kažem,” šapnula je, a glas joj je zadrhtao.
Sve je počelo prije tjedan dana, kad je Ivan, moj sin, otišao na službeni put u Zagreb. Ostavio me s Lejlom, svojom trudnom ženom, u našem malom stanu u Sarajevu. Nikad nisam imala blizak odnos s njom – uvijek sam osjećala da nešto skriva, ali nisam željela biti ona tipična svekrva koja sumnja u svaku riječ svoje nevjeste. “Pazi na Lejlu, mama. Znaš da joj nije lako,” rekao mi je Ivan prije nego što je otišao. Klimnula sam glavom, iako sam već tada osjećala nelagodu.
Prva dva dana prošla su mirno. Lejla je bila tiha, povučena, često bi nestajala u sobu i dugo razgovarala telefonom. Nisam željela slušati, ali zidovi su tanki. Čula sam kako šapuće: “Ne mogu više ovako… On ništa ne zna…” Srce mi je preskočilo. Kome se to povjerava? O Ivanu? O meni?
Trećeg dana, dok sam spremala ručak, zazvonio je Lejlin mobitel. Bila je u kupaonici pa sam ga nehotično pogledala – na ekranu je pisalo “Amir”. Nisam znala tko je Amir, ali ton njezina glasa kad se vratila i javila bio je drugačiji – topao, nježan, gotovo zaljubljen. Taj dan nisam mogla jesti.
Noćima nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele misli: Je li moguće da me sin vara? Ili ona njega? Što ako dijete nije Ivanovo? Sram me bilo što tako mislim, ali nisam mogla zaustaviti sumnje. Sljedeće jutro odlučila sam razgovarati s Lejlom.
“Lejla, jesi li dobro? Činiš mi se… odsutna.”
Pogledala me iznenađeno, ali odmah skrenula pogled. “Sve je u redu, samo sam umorna.”
Nisam odustajala. “Znaš da mi možeš reći ako te nešto muči. Ja sam ti kao druga majka.”
Na trenutak sam pomislila da će mi sve priznati, ali samo je klimnula glavom i otišla u sobu.
Te večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako plače. Srce mi se slomilo. Prišla sam vratima i tiho pokucala.
“Lejla? Mogu li ući?”
Nije odgovorila, ali vrata su bila otključana. Sjela sam kraj nje na krevet i zagrlila je. Plakala je kao dijete.
“Ne mogu više lagati…” jecala je. “Bojim se…”
“Čega se bojiš? Ivana? Mene?”
Odmahnula je glavom. “Bojim se istine. Bojim se da ćeš me mrziti kad saznaš.”
Nisam znala što očekivati. U meni se miješalo sažaljenje i bijes.
“Lejla, što god bilo, reci mi. Ne mogu više živjeti u neznanju.”
Dugo je šutjela prije nego što je progovorila: “Amir… Amir je otac mog djeteta. Ivan ne zna ništa. Sve se dogodilo prije nego što smo se vjenčali. Mislila sam da ću moći živjeti s tim, ali ne mogu više lagati ni sebi ni njemu…”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Moj sin – moj Ivan – toliko ju voli, toliko se raduje tom djetetu! Kako ću mu reći? Kako ću gledati Lejlu u oči?
Sljedećih nekoliko dana hodale smo po stanu kao sjene. Nisam mogla jesti ni spavati. Gledala sam Lejlu i pitala se: Je li ona žrtva ili manipulatorica? Je li Amir znao za dijete? Što će biti s Ivanom kad sazna istinu?
Jedne večeri zazvonio je telefon – Ivan se javio iz Zagreba.
“Mama, kako ste vas dvije? Je li sve u redu?”
Glas mi je zadrhtao: “Sve je dobro, sine… Samo… Lejla ti želi nešto reći kad se vratiš.”
Osjetila sam kako me gleda s druge strane sobe – oči joj pune straha i zahvalnosti.
Kad je Ivan napokon stigao kući, atmosfera je bila napeta kao nikad prije. Sjeli smo za stol – ja, Lejla i Ivan – i čekali da ona progovori.
“Ivane… Moram ti nešto reći,” počela je tiho.
Gledao ju je zbunjeno: “Što je bilo?”
“Dijete… nije tvoje,” prošaptala je.
Ivan je ustao od stola kao da ga je netko udario šakom u trbuh.
“Što to pričaš?! Kako možeš tako nešto reći?!”
Plakala je, ja sam plakala – cijeli naš svijet raspadao se pred našim očima.
Ivan nije mogao ostati u stanu te noći. Otišao je kod prijatelja i nije nam se javljao danima.
Lejla i ja ostale smo same – dvije žene povezane lažima i boli.
Dani su prolazili sporo; susjedi su počeli šaputati po haustoru, majka me zvala svaki dan pitajući što se događa s Ivanom i Lejlom.
Pitala sam se gdje smo pogriješili – ja kao majka, ona kao žena.
Na kraju sam morala odlučiti: hoću li podržati Lejlu ili stati na stranu sina? Hoću li šutjeti ili reći istinu cijeloj obitelji?
I sada sjedim ovdje, gledam kroz prozor na kišni sarajevski dan i pitam se: Je li obitelj zaista ono što mislimo da jest? I koliko daleko smo spremni ići da zaštitimo one koje volimo – čak i kad nas istina uništava?