Nema Nikoga Osim Tebe, Mama: Priča o Ljubavi i Izdržljivosti

“Mama, opet su se potukli!” vrisnula je Lana dok sam pokušavala izvaditi zagorjelo mlijeko iz lonca. U tom trenutku, kroz dnevni boravak proletio je jastuk, a za njim su trčali Petar i Dino, obojica crveni u licu, s rukama punim igračaka koje su pokušavali oteti jedan drugome. “Dosta!” povikala sam, ali moj glas se utopio u njihovoj buci.

Nije prošlo ni pet minuta otkako sam ih razdvojila prošli put. Svaki dan je isti – Lana, najstarija, pokušava biti glas razuma, ali često i sama plane. Petar je tvrdoglav kao njegov otac, a Dino… Dino je kao vjetar, neuhvatljiv i nepredvidiv. Ponekad se pitam jesam li ja jedina koja ih može ukrotiti ili sam samo jedina koja još nije odustala.

“Mama, Dino me ugrizao!” Lana je stajala predamnom s uplakanim očima i crvenim tragom na ruci. “Dino!” viknula sam, ali on je već bio pod stolom, smijući se. “To nije smiješno!” rekla sam strogo, ali on me pogledao onim svojim velikim smeđim očima i srce mi je omekšalo.

Navečer, kad napokon zaspu, sjednem na rub kreveta i gledam ih. Izgledaju tako mirno, tako nevino. Tada mi dođe da plačem – od umora, od ljubavi, od osjećaja krivnje jer nisam uvijek strpljiva. Moj muž, Goran, radi u Njemačkoj već dvije godine. Dolazi kući svaka tri mjeseca. Kaže da nema izbora – ovdje nema posla za njega. “Znaš da to radim zbog vas,” šapće mi kroz telefon dok ja brišem suze i gledam kako djeca spavaju.

Ali kad je tu, sve je lakše. On ima strpljenja za Petra kad ovaj odbija jesti povrće, zna kako nasmijati Lanu kad je tužna zbog škole, a Dinu uvijek izvuče osmijeh igrom koju samo njih dvojica razumiju. Ali većinu vremena sam sama. Moja mama živi u Osijeku i ima svoje brige; Goranova majka je bolesna i ne može nam pomoći.

Jučer smo bili u parku. Petar se posvađao s nekim dječakom zbog lopte. Dino je gurnuo djevojčicu s tobogana. Lana je plakala jer su joj se rugali zbog naočala. Stajala sam tamo, okružena pogledima drugih roditelja – neki puni razumijevanja, neki osuđujući. Prišla mi je jedna žena, Mirjana, majka dječaka kojeg je Petar udario. “Morate ih bolje odgajati,” rekla je tiho ali oštro. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama.

“Oni su samo djeca,” pokušala sam objasniti, ali ona je odmahivala glavom. “Svi smo mi djeca bili, ali nismo bili ovakvi.”

Te večeri Lana mi je prišla dok sam slagala rublje. “Mama, nema nikoga osim tebe tko nas može smiriti. Ti si jedina koja zna kako s nama.” Pogledala me ozbiljno i zagrlila me snažno oko struka. U tom trenutku osjetila sam kako se sav teret dana topi na sekundu.

Ali onda opet jutro – Dino prolijeva sok po tepihu, Petar viče da neće u školu jer ga učiteljica ne voli, Lana traži pomoć oko matematike koju ni sama više ne razumijem. Telefon zvoni – Goran pita jesmo li dobro. “Jesmo,” lažem kroz osmijeh koji on ne može vidjeti.

Ponekad sanjam o tome da pobjegnem na jedan dan. Da sjednem negdje uz Dravu ili na Baščaršiju s prijateljicom i pijem kavu u miru. Da nitko ne viče “mama”, da nitko ne traži moju pažnju svake sekunde. Ali onda me uhvati grižnja savjesti – što ako im zatrebam? Što ako se nešto dogodi?

Jedne večeri Lana je imala napad panike zbog škole. Sjela sam kraj nje na krevet i držala je za ruku dok nije zaspala. Petar je došao kasnije jer ga je bolio trbuh – previše slatkiša kod bake Ruže popodne. Dino se probudio usred noći jer ga je strašila sjena na zidu.

Ujutro sam bila iscrpljena do kosti. Pogledala sam se u ogledalo – podočnjaci, kosa u repu, stara majica s flekama od mlijeka. Sjetila sam se kako sam nekad voljela uređivati se za izlazak s Goranom ili prijateljicama. Sada mi je najveći luksuz pet minuta tišine dok pijem kavu prije nego što ih probudim za školu.

Ponekad mi dođe da vrištim na njih – zašto ne mogu biti mirni kao druga djeca? Zašto uvijek ja moram biti ta koja se ispričava drugim roditeljima? Zašto uvijek ja moram biti ta koja smiruje svađe? Ali onda ih pogledam dok spavaju ili kad se smiju zajedno i shvatim – nitko ih ne poznaje kao ja. Nitko ne zna njihove strahove, njihove snove, njihove male pobjede kao što ih ja znam.

Jednog dana Petar me pitao: “Mama, jesi li ti ikad umorna od nas?” Zastala sam na sekundu i onda ga zagrlila najjače što sam mogla. “Nisam umorna od vas, samo ponekad od svega oko nas.” On me pogledao onim svojim ozbiljnim očima i rekao: “Zato te volimo najviše na svijetu.”

I tada shvatim – možda stvarno nema nikoga osim mene tko može izdržati ovu oluju koju zovemo obitelj.

Ponekad se pitam: Jesam li dovoljno dobra mama? Što vi mislite – koliko često roditelji osjećaju da su sami u svemu ovome?