Preseljenje da bih spasila brak: Kako je moja majka skoro uništila moju porodicu
“Opet kasniš, Ivane! Znaš da mama ne voli kad kasnimo na ručak,” šapnula sam mu nervozno dok smo ulazili u stubište naše stare zgrade na Trešnjevci. Srce mi je tuklo kao ludo, a dlanovi su mi bili mokri. Ivan je samo slegnuo ramenima, ali u njegovim očima vidjela sam umor. Onaj umor koji se nakupljao mjesecima, možda i godinama, otkako smo se vjenčali i preselili kod moje mame nakon što sam ostala bez posla.
“Ne brini, Ana. Bit će sve u redu,” pokušao me umiriti, ali oboje smo znali da neće. Čim smo otvorili vrata, mama je već stajala u hodniku, ruku prekriženih na prsima.
“Opet ti kasniš, Ivane. Nije ni čudo što ti posao ne ide kad ne znaš ni na ručak doći na vrijeme,” rekla je hladno, ni ne pogledavši me. Osjetila sam kako mi lice gori od srama.
Ivan je progutao knedlu i prošao pored nje bez riječi. Ja sam ostala stajati, kao dijete uhvaćeno u laži.
Tako je bilo svaki dan. Mama je uvijek imala nešto za prigovoriti Ivanu – kako pere suđe, kako razgovara sa mnom, kako diše. Nikad ništa nije bilo dovoljno dobro. A ja… ja sam bila rastrgana između njih dvoje. S jedne strane, mama koja me odgajala sama nakon što nas je tata napustio kad sam imala deset godina. S druge strane, Ivan, čovjek kojeg volim i s kojim sam željela graditi svoj život.
Jedne večeri, dok smo ležali u krevetu, Ivan je tiho rekao: “Ana, ne mogu više ovako. Ili ćemo otići odavde ili… ili ne znam što će biti s nama.”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze. Nisam željela birati između njih dvoje. Ali znala sam da više ne možemo ovako.
Sutradan sam sjela s mamom za kuhinjski stol. “Mama, moramo razgovarati.”
Pogledala me onim svojim pogledom koji ne trpi prigovor. “Što sad nije u redu?”
“Moramo se preseliti. Ivan i ja… Trebamo svoj mir.”
Njezino lice se stvrdnulo. “Znači, on te nagovorio? On te odvodi od mene?”
“Ne, mama. Ja to želim. Trebam svoj život.”
Nastala je tišina tako gusta da sam imala osjećaj da ću se ugušiti. Mama je ustala bez riječi i otišla u svoju sobu. Te noći nisam spavala.
Preselili smo se za mjesec dana u mali stan u Dubravi. Bio je to najteži mjesec mog života – mama nije razgovarala sa mnom, samo bi me pogledala s prezirom kad bih prošla pored nje. Ivan je bio uz mene, ali osjećala sam se kao izdajica.
Prvih nekoliko tjedana u novom stanu bilo je čudno mirno. Nije bilo mamine galame, nije bilo stalnih kritika. Ali nije bilo ni mirisa njezine juhe nedjeljom, ni zvuka njezina smijeha dok gleda stare serije na televiziji.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel. Bila je to sestrična Mirela iz Sarajeva.
“Ana, jesi dobro? Teta Nada mi je rekla da si otišla od kuće.”
“Morala sam, Mirela. Nisam više mogla izdržati.”
“Znam… Ali znaš kakva je tvoja mama. Ona nikad ne zna pokazati ljubav drugačije nego brigom i kontrolom.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce.
Ivan i ja smo polako počeli graditi svoj život ispočetka. Bilo je teško – novac nam je bio problem, često smo jeli samo tjesteninu s kečapom ili grah iz konzerve. Ali barem smo imali mir.
Jednog dana Ivan se vratio s posla ranije nego inače. Sjeli smo na balkon i gledali zalazak sunca iznad sivih zgrada.
“Znaš,” rekao je tiho, “nikad ti nisam rekao hvala što si izabrala nas.”
Pogledala sam ga kroz suze i shvatila koliko ga volim.
Ali ni tada nisam mogla potpuno zaboraviti mamu. Nedostajala mi je njezina prisutnost, čak i njezine kritike. Ponekad bih uhvatila sebe kako kuham njenu juhu ili slažem ručnike baš onako kako je ona radila.
Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam skupila hrabrosti da joj pošaljem poruku.
“Mama, volim te. Nedostaješ mi.”
Odgovorila mi je tek nakon tri dana: “Ako ti toliko nedostajem, zašto si otišla?”
Plakala sam cijelu noć.
Godinu dana kasnije rodila sam sina. Nazvali smo ga Luka po mom djedu iz Mostara. Mama je došla u bolnicu s buketom karanfila i suzama u očima.
“Žao mi je,” šapnula mi je dok je držala Luku u naručju.
Tada sam shvatila – možda nikad nećemo biti savršena obitelj, ali barem pokušavamo.
I sada, dok gledam Ivana kako uspavljuje Luku, pitam se: Je li moguće biti dobra kćerka i dobra supruga istovremeno? Ili na Balkanu uvijek moraš birati stranu?