Nevidljiva domaćica: Slomljen rođendan

“Opet si zaboravila kupiti štrudlu od maka! Znaš da je to Dario najviše voli!” viknula je svekrva čim je ušla u kuhinju, ni ne pogledavši me. Stajala sam s rukama u brašnu, pokušavajući spasiti zadnju koru za pitu od jabuka, dok su mi obrazi gorjeli od srama i bijesa. Svake godine ista priča: Darijev rođendan pretvara se u invaziju njegove porodice, a ja postajem nevidljiva domaćica, čistačica, kuharica – sve osim supruge i slavljenice uz njega.

Ove godine odlučila sam da će biti drugačije. “Dario, molim te, hajde da ove godine proslavimo samo nas dvoje. Možemo otići na večeru ili barem negdje van grada?” pitala sam ga tjedan dana ranije, dok smo sjedili na balkonu. Pogledao me iznenađeno, kao da sam predložila nešto bogohulno. “Ali mama već planira tortu, a znaš da tata voli doći s roštiljem… Ne mogu im to reći. Znaš kakvi su.”

Znam kakvi su. Znam da će mi svekrva prebrojati svaku salvetu na stolu, da će šogorica Marina komentirati kako je njezina sarma uvijek bolja, a Dario će sjediti za stolom i smijati se njihovim šalama, dok ja trčim između kuhinje i dnevnog boravka. Znam i da će moja mama doći samo na kratko, osjećajući se kao gost u vlastitoj kćerinoj kući.

Ali ove godine nisam mogla više. Osjećala sam se kao duh u vlastitom životu. “Ne želim više biti nevidljiva na tvom rođendanu, Dario. Želim da i meni bude lijepo taj dan,” rekla sam mu tiho, ali odlučno. Nije odgovorio odmah. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.

Dan rođendana došao je prebrzo. Ujutro sam sjela za stol s kavom i gledala kroz prozor u maglovito dvorište. Srce mi je lupalo kao ludo. Ove godine nisam pripremila ništa posebno – samo običan ručak za nas dvoje. Nema torte, nema roštilja, nema salata za dvadeset ljudi. Poslala sam poruku njegovoj mami: “Ove godine slavimo u krugu obitelji, samo nas dvoje. Hvala na razumijevanju.” Odgovor nije stigao.

Dario je bio nervozan cijelo jutro. “Jesi sigurna da je ovo pametno? Znaš da će se naljutiti…” ponavljao je dok je šetao po stanu. “Neka se ljute! I ja sam član ove obitelji!” povikala sam, glas mi je zadrhtao.

Oko podneva zazvonio je mobitel. Svekrva. Nisam se javila. Dario je gledao u mene kao da sam upravo zapalila kuću. “Ivana, ne možeš ih samo tako isključiti! To nije fer prema njima!”

“A prema meni je fer? Jesi li ikad pitao kako se ja osjećam kad svi navaljuju na mene kao da sam hotelsko osoblje? Jesi li ikad stao uz mene?”

Nastala je tišina. Dario je sjeo za stol i pokrio lice rukama.

Nakon sat vremena začulo se zvono na vratima. Srce mi je preskočilo. Otvorila sam vrata – ispred mene stoje svekrva, svekar, Marina s mužem i djecom, svi s poklonima i plastičnim vrećicama punim hrane.

“Mi smo ti došli pomoći, Ivana! Nismo mogli dopustiti da Dario ostane bez prave proslave!” rekla je svekrva glasno, gurajući me u stranu i noseći tortu u kuhinju.

Stajala sam kao ukopana dok su svi ulazili, smijali se i raspakiravali hranu po mom stolu. Dario im je zahvaljivao, grlio ih i smijao se s njima. Nitko me nije ni pogledao.

U jednom trenutku Marina mi je prišla i šapnula: “Znaš, Ivana, kad si dio ove porodice, moraš prihvatiti pravila igre. Tako ti je to kod nas.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Povukla sam se u kupaonicu i pustila vodu da nitko ne čuje moje jecaje.

Nakon sat vremena vratila sam se u dnevni boravak. Svi su jeli tortu i pričali viceve o tome kako žene danas više ne znaju kuhati kao nekad. Pogledala sam Darija – ni jednom nije pogledao prema meni.

Tog trenutka odlučila sam: više nikada neću dozvoliti da budem nevidljiva u vlastitom domu.

Kasnije te večeri, kad su svi otišli i ostala sam sama s Darijem, rekla sam mu: “Ili ćeš naučiti stati uz mene ili ću sljedeće godine slaviti tvoj rođendan negdje gdje me nitko neće vidjeti – možda čak ni ti.” Pogledao me zbunjeno, ali prvi put bez riječi.

Ponekad se pitam: koliko još žena sjedi za stolom punim hrane koju su same pripremile, a osjećaju se gladne ljubavi i poštovanja? Koliko nas još treba progovoriti prije nego što nas netko zaista vidi?