Posljednja Nova godina: Kraj našeg braka nakon 35 godina
“Jel’ ti stvarno misliš da je ovo život?” upitao me Ivo, moj muž, dok je navlačio kaput i tražio ključeve po stolu zatrpanom starim novinama i računima. Bio je Badnjak, a vani je sipila ledena kiša. Naša kćerka Ana i sin Dario već su ostavili svog psa Roka kod nas, kao svake godine, i otišli na doček. Kuća je bila puna tišine koju je povremeno prekidao lavež i škripa parketa pod Ivom.
“Ne znam više što mislim, Ivo. Samo bih voljela da smo nekad zajedno, a ne svatko u svom kutu,” odgovorila sam tiho, gledajući kroz prozor u praznu ulicu. Srce mi je bilo teško, ali nisam znala kako mu to reći. Nakon 35 godina braka, navikneš se na šutnju, na rutinu, na to da se ne pitaš previše.
Ivo je uzdahnuo i rekao: “Idem na groblje. Moram vidjeti roditelje. Ovdje mi je sve previše.” Zatvorio je vrata za sobom bez pozdrava. Ostala sam sama s Rokom koji me gledao kao da razumije sve što se događa.
Dok sam mu sipala hranu, razmišljala sam o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci, kad mi je donio prvu ružu i kad smo se smijali sitnicama. Sjetila sam se kako smo zajedno gradili ovaj stan, kako smo štedjeli za more, kako smo plakali kad nam je Dario otišao raditi u Njemačku. Sjetila sam se i svađa – zbog novca, zbog njegove majke koja me nikad nije prihvatila, zbog mog posla koji mu je uvijek bio manje važan od njegovog.
Satima sam sjedila u tišini, slušajući kako kiša udara po prozoru. Ivo se vratio kasno, mokar do kože i s pogledom koji nisam prepoznala. Sjeli smo za stol bez riječi. Roko je ležao pod stolom, a ja sam osjećala kako mi suze naviru.
“Znaš,” rekao je Ivo napokon, “na groblju sam shvatio da više ne znam tko si ti. Ni tko sam ja. Sve što imamo je prošlost. Djeca su otišla svojim putem, a mi… mi smo stranci u vlastitoj kući.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga i bijes. “Možda smo prestali pokušavati,” šapnula sam. “Možda smo se umorili od svega.”
“Ne želim više ovako,” rekao je odlučno. “Ne želim umrijeti pored nekoga koga ne poznajem. Želim još nešto od života, makar to značilo da idem sam dalje.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. U tom trenutku shvatila sam da je kraj. Da nema više popravka, nema više kompromisa ni lažnih osmijeha pred djecom.
Sljedećih dana živjeli smo kao cimeri – razgovarali samo o nužnim stvarima: računi, hrana za psa, kad će djeca doći po Roka. Ana je primijetila da nešto nije u redu.
“Mama, tata, što se događa?” pitala je dok je pakirala pseće igračke.
“Ništa, dušo,” slagala sam po tko zna koji put.
Ali Ana nije odustajala: “Vidim vas… Ne pričate više kao prije. Zar ste stvarno toliko daleko otišli?”
Ivo je samo slegnuo ramenima i izašao iz sobe.
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se svih onih žena iz susjedstva koje su ostale same – Milke s trećeg kata kojoj muž nikad nije oprostio što nije rodila sina; Zdenke koja je godinama trpjela šutnju i na kraju završila u domu; Jasne koja je nakon razvoda procvjetala i počela putovati po svijetu.
Pitala sam se gdje sam ja u toj priči. Jesam li ja ona koja će ostati sama i tužna ili ona koja će pronaći novi smisao?
Kad smo napokon sjeli za stol i izgovorili riječ “razvod”, osjećala sam olakšanje i strah istovremeno.
“Što ćemo reći djeci?” pitala sam ga.
“Istinu,” odgovorio je Ivo mirno. “Da smo pokušali, ali više ne ide. Da ih volimo najviše na svijetu, ali da moramo misliti i na sebe.”
Dario nam je javio iz Njemačke: “Mama, tata… Ako ste sigurni da tako treba biti, ja vas podržavam. Samo nemojte biti nesretni zbog nas.” Ana je plakala, ali rekla: “Možda ste nas naučili da ljubav nije uvijek zauvijek – ali da iskrenost mora biti.”
Nakon svega, ostala sam sjediti sama u dnevnoj sobi s Rokom u krilu. Gledala sam stare slike – more u Crikvenici, rođendani djece, Ivo s gitarom na terasi… Sve to sada izgleda kao tuđi život.
Pitam se: Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon svega? Je li bolje biti sam nego živjeti u laži? Može li žena od 62 godine još jednom početi ispočetka?