Majčina molba u tišini: Priča o Barbari i Tariku
“Tarik! Tarik, sine!” moj glas se gubi u šumu automobila i žamoru ljudi na tramvajskoj stanici kod Baščaršije. On ne okreće glavu. Samo nastavlja hodati, ruke u džepovima, pogled prikovan za pločnik. Srce mi lupa kao da će iskočiti iz grudi. Noge mi klecaju, ali ne mogu se pomaknuti. Gledam ga kako nestaje među ljudima, kao da me nikada nije poznavao.
Sjećam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju, u maloj bolnici na Koševu. Bio je sitan, ali je plakao najglasnije od svih beba. “Bit će borac,” rekla je sestra Azra kroz osmijeh. I bio je. Borio se kroz djetinjstvo bez oca, kroz siromaštvo, kroz moje suze koje sam skrivala iza zatvorenih vrata.
Njegov otac, Emir, otišao je kad je Tarik imao samo tri godine. Rekao je da ne može više, da ga guši ovaj grad, ova odgovornost. Ostala sam sama s djetetom i kreditom za stan. Radila sam dva posla – danju u pekari kod Senade, noću čistila kancelarije u centru. Ruke su mi bile ispucale od deterdženta, ali nikad nisam zaboravila nasmijati se Tariku kad bi došao iz škole.
“Mama, zašto nemaš vremena za mene?” pitao bi ponekad dok sam umorna sjedila za stolom, pokušavajući pomoći mu oko matematike. “Sine, sve ovo radim zbog tebe,” odgovarala bih, a grlo bi mi gorjelo od suza koje nisam smjela pustiti.
Godine su prolazile. Tarik je rastao, postajao sve povučeniji. Počeo je izbjegavati razgovore sa mnom, zaključavao bi se u sobu satima. Prijateljica Mirela mi je govorila: “Pusti ga, to su godine. Proći će ga.” Ali nije prošlo. Postajao je sve hladniji.
Jedne noći, kad je imao sedamnaest, došao je kući kasno, mirisao je na alkohol. “Gdje si bio?” pitala sam tiho. “Nije tvoja stvar,” odgovorio je bez trunke osjećaja. Te riječi su me zaboljele više nego bilo što što mi je Emir ikad rekao.
Nisam odustajala. Upisala sam ga na dodatne časove engleskog kod profesorice Ljiljane, platila mu ekskurziju u Dubrovnik koju nisam mogla sebi priuštiti ni u snu. Sve sam dala da mu bude bolje nego meni.
Kad je upisao fakultet u Zagrebu, bila sam ponosna i tužna istovremeno. Otišao je bez puno riječi. Prvih mjeseci smo se čuli svaki dan, ali s vremenom su poruke postajale sve rjeđe. Na kraju je prestao odgovarati na pozive.
Danas ga gledam kako prolazi pored mene kao stranac. U njegovim očima nema ni traga onog dječaka koji me nekad grlio prije spavanja. Osjećam da sam izgubila bitku koju sam vodila cijeli život.
“Barbare, šta ti radiš ovdje sama?” pita me starica koja sjedi pored mene na klupi. Prepoznajem tetku Nadu iz komšiluka.
“Čekam sina… Ali izgleda da me on više ne čeka,” kažem tiho.
Nada uzdahne i stavi mi ruku na rame: “Djeca danas… Sve im je malo. Ne znaju koliko smo se žrtvovali za njih.”
Ali ja znam gdje sam pogriješila. Možda sam previše davala, a premalo slušala. Možda sam bila toliko zauzeta borbom za preživljavanje da nisam primijetila kako mi sin nestaje pred očima.
Te večeri sjedim sama u stanu i gledam stare fotografije – Tarik na biciklu ispred zgrade, Tarik s osmijehom do ušiju kad je dobio prvu peticu iz matematike. Suze mi klize niz lice.
Mobitel zazvoni – nepoznat broj iz Zagreba. Srce mi preskoči od nade.
“Halo?”
“Gospođo Barbara? Ovdje doktorica Jurić iz KBC-a Zagreb… Vaš sin Tarik imao je nesreću na fakultetu…”
Svijet mi se ruši pod nogama. U tom trenutku shvaćam – koliko god bio ljut ili udaljen, on je još uvijek moje dijete.
Putujem noćnim autobusom do Zagreba, držeći se za sjedište kao za slamku spasa. U bolnici ga nalazim blijedog i iscrpljenog, ali živog.
“Mama…” šapće kad me ugleda.
Sjedam kraj njegovog kreveta i uzimam ga za ruku. “Tu sam, sine. Uvijek ću biti tu.”
On skreće pogled: “Žao mi je… Nisam znao kako da ti kažem koliko mi fališ… Koliko me boli što te ne mogu usrećiti…”
Grlim ga i osjećam kako se zidovi među nama ruše.
Dani prolaze u bolnici – razgovaramo više nego zadnjih pet godina zajedno. Shvaćam da ni on nije znao kako nositi teret mojih očekivanja i svoje nesigurnosti.
Kad se vraćamo u Sarajevo, ništa više nije isto – ali barem pokušavamo ponovno graditi mostove.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna? Ili nam treba hrabrost da priznamo svoje slabosti i oprostimo jedni drugima?
Šta vi mislite – može li porodica preživjeti bez iskrenosti i praštanja? Da li ste vi ikada osjetili ovakvu tišinu među najbližima?