Kad je svekrva pitala: “Pa, hoćemo li kredit?” – a ja sam bila nevidljiva. Moja priča o povratku mami
“Pa, hoćemo li kredit ili ne?” – glas svekrve, hladan i odlučan, presjekao je tišinu dnevnog boravka. Sjedila sam na rubu trosjeda, stisnutih ruku u krilu, dok su Marko i njegovi roditelji razmjenjivali poglede puni značenja. Nitko nije pogledao prema meni. Kao da nisam tu. Kao da moj život, moje želje, moje misli – ništa od toga nije važno.
Marko je slegnuo ramenima. “Ne znam, mama. Možda bi trebalo još malo razmisliti.”
Svekar je uzdahnuo, a svekrva je nastavila: “Nema tu šta razmišljati. Ako želite ostati ovdje, moramo proširiti stan. A to košta. Maja, šta ti misliš?” Prvi put me pogledala tog dana, ali njen pogled bio je prazan, kao da pita iz pristojnosti, ne iz stvarne želje da čuje moj odgovor.
“Ne znam… možda bismo mogli još malo pričekati,” izustila sam tiho, ali moj glas je nestao u zraku. Nitko nije reagirao.
Nisam znala da će mi život s Markom donijeti ovakvu svakodnevicu. Kad sam ga upoznala na ljetovanju u Makarskoj, bio je sve što sam željela – topao osmijeh, nježne riječi, obećanja o zajedničkom životu punom ljubavi. Vjenčali smo se brzo, možda prebrzo. Nisam ni slutila da ću umjesto svog stana i mira dobiti sobu u stanu njegovih roditelja u Zagrebu, gdje su zidovi tanki, a granice još tanje.
Prvih mjeseci pokušavala sam biti dobra snaha. Pomagala sam oko ručka, prala suđe, smijala se šalama koje nisam razumjela. Ali svaki moj pokušaj bio je dočekan s rezervom. Svekrva, Jasna, uvijek je imala nešto za prigovoriti: “Maja, znaš li ti kako se pravi prava sarma? Kod nas se to radi drugačije.” Ili: “Nemoj tako slagati veš, to se gužva.” Svekar, Dragan, bio je tiši, ali njegov pogled govorio je više od riječi – nisam bila dovoljno dobra za njihovog sina.
Marko je radio dugo u banci i često nije bio kod kuće. Kad bi došao, bio je umoran i povučen. “Nemoj sad,” govorio bi kad bih pokušala razgovarati o tome kako se osjećam. “Znaš kakva je moja mama. Proći će to.”
Ali nije prolazilo. Svaki dan bio je isti – šutnja za stolom, napetost u zraku koju sam mogla rezati nožem. Najgore su bile večeri kad bi Jasna i Dragan sjedili s Markom i planirali budućnost – bez mene. Odluke o kreditu, proširenju stana, čak i o tome gdje ćemo za praznike – sve su dogovarali bez da me pitaju.
Jedne večeri čula sam ih kako razgovaraju dok sam prala suđe:
“Maja nikad neće biti kao naša Ivana,” rekla je Jasna tiho.
“Ivana je bila drugačija cura,” odgovorio je Dragan.
Ivana – Markova bivša djevojka. Uvijek prisutna u pričama, uvijek bolja od mene.
Te noći nisam mogla zaspati. Ležala sam pored Marka i gledala u strop. U meni se skupljala tuga koja je polako prelazila u bijes. Zar sam stvarno toliko nevidljiva? Zar ni moj muž ne vidi koliko patim?
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s Markom:
“Osjećam se kao gost u vlastitom životu,” rekla sam mu dok smo šetali Maksimirom.
“Majo, molim te… Znaš da sad nije vrijeme za dramu. Mama ima problema na poslu, tata isto… Ne mogu sad još i tvoje brige nositi,” odgovorio je bez trunke razumijevanja.
Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Zatvarala bih se u sobu pod izgovorom glavobolje. Sve više sam razmišljala o mami u Osijeku – o toplini njenog zagrljaja, mirisu njene kuhinje, sigurnosti koju sam osjećala kao dijete.
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel. Bila je to mama:
“Majo, dušo… Jesi li dobro? Sanjala sam te noćas. Bila si tužna.”
Glas mi je zadrhtao: “Nisam dobro, mama… Ne znam više što da radim.”
“Vrati se kući ako trebaš. Ovdje si uvijek dobrodošla,” rekla je nježno.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Te večeri ponovno je došla tema kredita na stol. Jasna je bila uporna:
“Moramo odlučiti do kraja tjedna! Maja?”
Pogledala sam Marka – tražila sam podršku u njegovim očima, ali on je gledao u pod.
Tada sam prvi put jasno rekla: “Ne želim uzeti kredit za stan u kojem se ne osjećam kao kod kuće.”
Nastao je muk.
Jasna je prevrnula očima: “Onda ne znam što ćemo dalje…”
Te noći spakirala sam nekoliko stvari u torbu dok su svi spavali. Ostavila sam Marku poruku: “Odlazim kod mame. Trebam vrijeme za sebe. Volim te, ali ovako više ne mogu.”
Vlak za Osijek bio je tih i hladan tog jutra. Sjedila sam uz prozor i gledala maglu koja se vukla iznad polja Slavonije. U srcu mi je bilo olakšanje pomiješano sa strahom – što ako nikad više ne pronađem svoje mjesto? Što ako sam pogriješila?
Mama me dočekala na kolodvoru raširenih ruku. U njenom zagrljaju prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir.
Dani su prolazili sporo. Počela sam ponovno disati punim plućima – šetnje uz Dravu, kava s prijateljicama iz srednje škole, smijeh koji nisam osjećala mjesecima.
Marko mi je slao poruke:
“Vrati se… Nedostaješ mi… Sve će biti drugačije…”
Ali nisam žurila s odgovorom. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da imam pravo birati za sebe.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam otišla? Ili sam napokon napravila nešto ispravno za sebe? Koliko žena oko nas živi nevidljive živote zbog tuđih očekivanja? Što biste vi učinili na mom mjestu?