Molitva i izdržljivost: Ispod istog krova, ali svatko sam
“Opet kasniš, Ivana! Jesi li ti svjesna da nisam ništa jeo cijeli dan?” – vikao je Dario dok sam ulazila u stan, mokra do kože, s vrećicama iz Lidla u rukama. Kiša je tukla po prozorima našeg malog stana u Novom Zagrebu, a ja sam osjećala kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put da me dočekuje s prigovorima, ali večeras je nešto u meni puklo.
“Dario, radila sam prekovremeno. Šefica me nije pustila ranije. Znaš da nam treba svaki sat…” – pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. On je samo odmahnuo rukom i nestao u sobi, zalupivši vratima tako jako da su se slike na zidu zatresle.
Sjedila sam na podu kuhinje, među razbacanim vrećicama, i prvi put nakon dugo vremena pustila suze da teku. Četiri godine sam ja bila ta koja je nosila sve – račune, hranu, brigu o našoj kćeri Lani. Dario je ostao bez posla kad je propala firma u kojoj je radio kao vozač kamiona. Prvo smo mislili da će to biti privremeno, ali mjeseci su prolazili, a on se sve više povlačio u sebe. Prijavljivao se na natječaje, išao na razgovore, ali svaki put bi se vraćao kući još slomljeniji.
“Mama, zašto tata viče?” – Lana je provirila iz svoje sobe, držeći plišanog medu. Imala je samo šest godina, ali već je znala kad treba biti tiha.
“Nije ništa, dušo. Samo je umoran.” – pokušala sam se nasmiješiti, ali ona me zagrlila oko vrata i šapnula: “Ne plači, mama. Ja ću ti pomoći.”
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam pored Darija koji je hrkao okrenut na drugu stranu i molila Boga da mi da snage. Nisam znala koliko još mogu izdržati. Ujutro sam ustala prije svih i otišla u crkvu na misu prije posla. Klečala sam u zadnjoj klupi i šaptala: “Bože, pomozi mi da ne puknem pred Lanom. Daj mi snage za još jedan dan.”
Na poslu su kolegice primijetile da sam potištena. “Ivana, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi oka sklopila,” pitala me Mirela dok smo pile kavu na pauzi.
“Ma znaš kako je… Dario još uvijek ne radi, Lana kreće u školu na jesen… Sve mi se skupilo,” priznala sam.
“Znaš što? Moj muž je bio isti kad je ostao bez posla. Samo leži i gleda TV. Moraš ga natjerati da nešto radi po kući barem!”
Nisam imala snage za još jednu svađu kod kuće. Svaki pokušaj razgovora završavao bi njegovim povlačenjem ili ljutnjom. Ponekad bi nestao na satima, govoreći da ide “prošetati”, a ja bih sjedila na balkonu i gledala u prazno dvorište.
Jednog dana Lana je došla iz vrtića s crtežom naše obitelji. Svi smo bili nasmijani, ali tata je bio nacrtan sivo. “Zašto si tatu nacrtala tako?” pitala sam.
“Zato što ga nema kad se igramo,” odgovorila je jednostavno.
Te večeri sam skupila hrabrost i sjela kraj Darija dok je gledao utakmicu.
“Dario, moramo razgovarati. Lana te treba. Ja te trebam. Ne možemo ovako više.” On me pogledao kao da sam ga ošamarila.
“Što hoćeš od mene? Da idem prositi na ulicu? Sve što radim nije dovoljno!”
“Ne tražim čuda! Samo da budeš tu za nas! Da ne vičeš! Da pomogneš Lani s crtanjem ili barem skuhamo zajedno večeru!”
Ustao je i otišao iz stana bez riječi. Te noći nije došao kući.
Sljedeća dva dana živjela sam kao robot – posao, vrtić, trgovina, kuhanje… U glavi mi je odzvanjalo pitanje: Što ako se nikad ne vrati? Ali vratio se treće jutro, neobrijan i smrknut.
“Oprosti,” rekao je tiho dok sam spremala Lanu za školu. “Ne znam što mi je više… Osjećam se kao nitko i ništa.”
Zagrlila sam ga prvi put nakon dugo vremena i oboje smo plakali.
Počeli smo zajedno odlaziti na misu nedjeljom. Dario je polako počeo pomagati po kući, voditi Lanu u park. Našao je honorarni posao kod prijatelja iz kvarta – nije bilo puno novca, ali vratio mu se osmijeh.
Ipak, rane su ostale. Povjerenje se teško vraća kad jednom pukne. Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam ranije potražila pomoć ili što nisam otišla kad mi je bilo najteže.
Ali kad vidim Lanu kako trči prema tati s crtežom na kojem smo svi obojani šareno, znam da se isplatilo boriti.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko mene šuti i trpi isto što i ja? Koliko nas moli svaku noć za snagu da izdrži još jedan dan? Možemo li ikada biti iskrene jedne prema drugima?