Nikada nećeš upravljati mojim životom: Priča o majci, snahi i izgubljenoj ravnoteži
“Nikada nećeš upravljati mojim životom!” Lejlin glas odjeknuo je kroz stan kao udarac. Stajala je ispred mene, oči su joj gorjele od bijesa, a ruke su joj drhtale. U tom trenutku, sve godine koje sam provela gradeći ovaj dom, sve žrtve koje sam podnijela za svoga unuka, činile su se uzaludnima.
Sjećam se dana kad sam izgubila sina. Bio je studeni, magla se vukla kroz Sarajevo, a ja sam sjedila na podu bolničkog hodnika, stežući njegovu jaknu. “Gospođo Azra, žao nam je…” te riječi su mi zauvijek ostale urezane u pamćenje. Od tog dana, moj svijet se srušio. Nisam imala snage ni za što osim za jedno: mog malog unuka, Adnana. Imao je samo četiri godine kad mu je otac poginuo u prometnoj nesreći. Njegova majka, Emina, nije izdržala teret tuge i ubrzo se preselila kod svojih roditelja u Mostar. Ostali smo sami – Adnan i ja.
Godinama sam bila sve: baka, majka, otac, prijateljica. Svaki dan sam ga vodila u školu, čekala ga s toplim ručkom, učila ga kako da bude pošten čovjek. Kad bi zimi nestalo grijanja, grijala sam mu noge vlastitim rukama. Kad bi ljeti poželio na more, skupljala sam novac mjesecima da mu priuštim nekoliko dana u Makarskoj. Nikad nisam žalila ni za čim – on je bio moj smisao.
Ali djeca odrastu. Adnan je završio fakultet u Zagrebu i tamo upoznao Lejlu. Prvi put kad mi ju je doveo kući, bila sam sretna zbog njega. Lijepa djevojka iz Tuzle, pametna, nasmijana. No, već tada sam osjetila hladnoću u njenom pogledu prema meni. Možda sam bila previše zaštitnička? Možda sam previše očekivala?
Nakon vjenčanja preselili su se u mali stan na Trešnjevci. Svaki vikend sam kuhala za njih i nosila im kolače. “Bako, ne moraš svaki put dolaziti,” govorila bi Lejla s osmijehom koji nije dopirao do očiju. Adnan bi šutio. Nisam znala što da radim s tom tišinom.
Jednog dana, došla sam nenajavljeno jer je Adnan bio bolestan. Lejla me dočekala na vratima s prekrštenim rukama.
“Azra, molim te, nazovi prije nego dođeš. Imamo svoje planove.”
Osjetila sam kako mi srce preskače. “Ali ja sam samo htjela pomoći…”
“Znam,” prekinula me hladno. “Ali Adnan je sada moj muž. Moramo imati svoj mir.”
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale njene riječi: “tvoj unuk je sada moj muž”. Zar nisam ja ta koja ga je podizala? Zar nisam ja ta koja je žrtvovala sve?
Počela sam primjećivati promjene kod Adnana. Rjeđe me zvao, kratko bi odgovarao na poruke. Kad bih ga pitala zašto ne dolaze češće na ručak, uvijek bi imao neki izgovor: posao, umor, obaveze.
Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla kod njih bez najave. Zatekla sam ih kako pakuju kofere.
“Idemo na vikend u Opatiju,” rekla je Lejla bez da me pogleda.
“A mene niste ni pozvali?” upitala sam tiho.
Adnan je slegnuo ramenima: “Bako, želimo malo vremena za sebe.”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema Lejli. U mojoj glavi ona je bila kriva za sve – za njegovu udaljenost, za moju samoću, za osjećaj da više ne pripadam nikome.
Počela sam im slati poruke svaki dan: “Jeste li dobro? Treba li vam nešto? Hoćete li doći na ručak?” Odgovori su postajali sve kraći i hladniji.
Jedne večeri nazvala me prijateljica Sanja iz susjedstva: “Azra, moraš pustiti Adnana da živi svoj život. Sjećaš se kako si ti patila kad ti se svekrva miješala u brak?”
Sjetila sam se svoje mladosti u Zenici i svoje svekrve Milene koja mi nikad nije dala mira. Tada sam sebi obećala da neću biti takva – ali evo me sada, ista ona žena koju sam mrzila.
Sljedeći put kad su došli na ručak, pokušala sam biti drugačija.
“Lejla, kako ti ide na poslu?” upitala sam iskreno.
Pogledala me iznenađeno: “Dobro… Hvala što pitaš.” Po prvi put vidjela sam tračak topline u njenim očima.
Ali stari obrasci teško umiru. Kad su otišli, opet sam plakala cijelu noć. Osjećala sam se izdano i nepotrebno.
Tjedni su prolazili, a ja sam tonula u depresiju. Počela sam izbjegavati prijatelje i rijetko izlaziti iz stana. Jednog dana Adnan je došao sam.
“Bako,” rekao je tiho dok mi je držao ruku, “volim te najviše na svijetu, ali moram živjeti svoj život s Lejlom. Ne želim birati između vas dvije.”
Pogledala sam ga kroz suze: “Zar ti nisam bila dovoljna? Zar nisam dala sve?”
Zagrlio me čvrsto: “Jesi… Ali sada moram biti muž i možda jednog dana otac. Ti ćeš uvijek biti moja baka i moja obitelj. Samo te molim – pusti nas da sami gradimo svoj svijet.”
Te riječi su me pogodile dublje nego išta prije. Shvatila sam da ljubav nije kontrola ni žrtva – ljubav je puštanje.
Danas sjedim sama za stolom gdje smo nekad svi zajedno jeli burek i pili kafu do kasno u noć. Srce mi još boli, ali polako učim živjeti s tim.
Ponekad se pitam: gdje sam pogriješila? Je li moguće voljeti nekoga toliko da ga nesvjesno povrijediš? Može li majka ili baka ikada naučiti pustiti dijete da ode – i hoće li mi ikada oprostiti što nisam znala ranije stati?