Kuće koje nisu dom: Priča o nasljedstvu, gubitku i obitelji koja se raspada
“Ne možeš ti sama odlučivati, Ivana! I mi smo krv tvoje majke!” vikala je teta Sanja dok su joj ruke drhtale iznad stola prekrivenog starim papirima i žutim fotografijama. U toj sobi, gdje je mirisala kava i još uvijek se osjećao trag bakine lavande, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Nisam joj znala odgovoriti. Samo sam gledala kroz prozor na dvorište gdje smo brat i ja kao djeca trčali za loptom, dok su roditelji pili limunadu pod orahom. Sve je nestalo u nekoliko godina: prvo tata, pa brat u prometnoj nesreći, a na kraju i mama i baka, gotovo istovremeno. Ostala sam sama s ključevima od tri stana i dvije kuće – ali bez ikoga tko bi me zagrlio kad mi zatreba.
“Ivana, znaš da je tvoja majka uvijek govorila da će ova kuća biti za sve nas,” ubacila se sestrična Mirela, gledajući me ispod obrva. “A ti sad hoćeš sve prodati? Da nas izbaciš na ulicu?”
“Nisam rekla da ću prodati… Samo želim malo mira. Ove kuće su postale teret. Svaki dan me netko zove, traži ključ, traži stanarinu, traži svoje pravo. Zar ne vidite da mi je dosta svega?” glas mi je zadrhtao, ali nisam htjela plakati pred njima.
Sanja je uzdahnula i pogledala Mirelu. “Znaš šta, Ivana? Nisi ti jedina koja pati. I mi smo izgubili. Ali ne možeš sve uzeti sebi.”
U tom trenutku sam poželjela pobjeći iz vlastite kože. Sjećanja su me gušila: kako sam s mamom brala šljive u dvorištu, kako je baka svako jutro grijala mlijeko na staroj peći, kako je brat ostavljao bicikl naslonjen na ogradu. Sve što sam voljela sada je bilo popisano u zemljišnim knjigama i predmet rasprave.
Nakon sastanka sam otišla do stana na Grbavici. Tamo sam odrasla, ali sada su zidovi bili hladni i prazni. U kutu su još stajale tatine knjige o povijesti Sarajeva. Sjedila sam na podu i gledala kroz prozor na tramvajsku prugu. U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je jednom rekla baka: “Dom nije kuća, dijete moje. Dom su ljudi koji te vole.”
Ali ljudi koji su me voljeli više nisu bili tu. Ostali su samo oni koji su od mene tražili nešto što im ne mogu dati.
Sljedećih tjedana borbe su postale još žešće. Rođaci su mi slali poruke, prijetili sudom, ogovarali me po mahali. Jedne večeri mi je Mirela došla pred vrata:
“Ivana, hajde da se dogovorimo kao ljudi. Daj meni stan na Ilidži, ti uzmi sve ostalo. Ja ću ti pomoći oko papira. Samo da ne idemo po sudovima…”
Gledala sam je i pitala: “A šta ako ja ne želim ništa? Šta ako želim samo mir?”
Mirela se nasmijala gorko: “Mir? U ovoj familiji? Znaš li ti koliko sam ja puta spavala kod tvoje bake kad moji nisu imali za grijanje? Znaš li koliko puta smo svi jeli iz iste šerpe? Sad kad ima nešto vrijedno, svi bi mir… Nema mira bez pravde!”
Te riječi su me pogodile dublje nego što bih priznala. Znala sam da su mnogi od njih dolazili kod nas kad im je bilo teško. Moja mama nikad nije zatvarala vrata nikome iz familije – ni onima koji su joj okretali leđa kad joj je bilo najteže.
Počela sam sumnjati u sebe: jesam li sebična što želim da sve prestane? Jesam li dužna svima njima zato što su nekad dijelili s nama kruh i supu?
Jedne noći nisam mogla spavati pa sam otišla do bakine kuće na Vratniku. Otključala sam vrata i sjela u dnevnu sobu gdje je još visio stari goblen s motivom Trebevića. U mraku sam osjetila težinu svih tih zidova – kao da me pritišću sjećanja i očekivanja.
Ujutro me probudilo lupanje na vratima. Bio je to amidža Dževad, kojeg nisam vidjela godinama.
“Ivana, čuo sam šta se dešava… Znam da ti nije lako. Ali nemoj dozvoliti da te ova imovina uništi kao što je uništila mnoge prije tebe. Sjeti se šta ti je otac govorio: ‘Ne vrijedi kuća bez ljubavi.’ Ako trebaš pomoć, ja sam tu – ali nemoj dozvoliti da te pohlepa drugih natjera da mrziš samu sebe.”
Te riječi su mi dale snagu da konačno donesem odluku.
Nakon nekoliko dana pozvala sam cijelu rodbinu na sastanak u bakinu kuću.
“Slušajte me dobro,” rekla sam dok su svi sjedili oko stola gdje smo nekad slavili Bajram i Božić zajedno. “Ove kuće nisu samo cigla i beton. Ovo su uspomene na ljude koje smo izgubili. Ako vam znači više novac nego mir u familiji – neka bude tako. Ja ću prodati sve i podijeliti novac kako zakon nalaže. Ali znajte da više nikad nećemo sjesti ovako zajedno kao danas.”
Nastao je muk. Neki su gledali u pod, neki su šutjeli iz inata, a neki su plakali.
Kad sam izašla iz kuće, osjećala sam olakšanje – ali i prazninu koju ništa više neće ispuniti.
Danas živim sama u malom stanu na Dobrinji. Nemam više ni veliku kuću ni dvorište ni obiteljsku buku oko stola – ali imam mir.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti sve zbog malo mira? Što za vas znači dom – mjesto ili ljudi?