Kad pjesma utihne: Priča o izgubljenim snovima i obiteljskim tišinama

“Bako, gdje si stavila moj tablet?” glas moje unuke Lene parao je tišinu dnevnog boravka. Pogledala sam je preko naočala, dok su mi ruke drhtale iznad šalice čaja. “Na polici, pored knjiga,” odgovorila sam tiho, ali ona me već nije slušala. Utonula je u svoj svijet ekrana, dok sam ja ostala sama sa svojim mislima i sjećanjima koja su me boljela više nego reuma u koljenima.

Nekad sam sanjala o sceni. O svjetlima reflektora, o publici koja diše s mojim glasom. Oduvijek sam pjevala – prvo pred ogledalom u malom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, kasnije na školskim priredbama, a onda… onda je život došao po svoje. Sjećam se kako je tata, strogi Slavonac, jednom rekao: “Pjevanje je za one koji nemaju pametnijeg posla. Ti ćeš biti učiteljica ili ništa.” Mama je šutjela, gledala kroz prozor, a ja sam prvi put osjetila kako snovi mogu boljeti.

Ali nisam odustajala. U srednjoj školi, krišom sam odlazila na audicije za lokalni bend. Sjećam se Mirze, vođe benda iz Travnika, koji mi je rekao: “Ajde, Ajla, pjevaj srcem!” I pjevala sam. Prvi put pred publikom u Domu kulture u Zenici. Srce mi je tuklo kao ludo, ali kad su ljudi zapljeskali, znala sam da pripadam tom svijetu.

Sve se promijenilo kad sam upoznala Daria. Bio je student strojarstva iz Rijeke, došao na razmjenu u Sarajevo. Zaljubili smo se brzo i bezglavo. On je volio moju pjesmu, ali još više je volio sigurnost i red. Kad sam mu rekla da želim upisati Muzičku akademiju, samo je odmahnuo rukom: “Ajla, to nije život. To je hobi. Hajde da napravimo nešto od sebe.”

Udala sam se za njega s devetnaest. Preselili smo se u Rijeku, gdje sam postala supruga i majka prije nego što sam postala žena. Dario je radio po cijele dane, a ja sam čuvala našu kćer Anu i kuhala sarme koje nitko nije htio jesti osim mene. Ponekad bih navečer pjevala uspavanke Ani, a ona bi me gledala krupnim očima i šaptala: “Mama, ti si kao ona teta s televizije.”

Godine su prolazile. Pjesma je postajala sve tiša u meni. Kad bih pokušala zapjevati pred Darijem, on bi samo podigao obrve: “Opet ti s tim glupostima? Ajde, bolje skuhaj kavu.” Nisam imala snage boriti se. U Rijeci nisam imala nikoga svog – ni Mirze, ni starih prijatelja iz Sarajeva. Samo more koje mi je bilo tuđe i kišu koja je padala danima.

Ana je odrasla i otišla studirati u Zagreb. Rijetko smo razgovarale o mojim snovima. Jednom me pitala: “Mama, jesi li ikad požalila što nisi pjevala?” Nisam znala što da joj kažem. Kako objasniti djetetu da su neki snovi preveliki za male stanove i još manje živote?

Sada imam šezdeset i dvije godine. Dario je umro prije tri zime – srce ga je izdalo dok je čistio snijeg ispred zgrade. Ana živi u Sarajevu s mužem i dvoje djece. Lena mi dolazi vikendom, ali više voli TikTok nego moje priče.

Jednog dana Lena mi je donijela stari radio iz podruma. “Bako, možeš li mi pustiti nešto što si ti slušala kad si bila mala?” Srce mi je poskočilo. Pronašla sam kazetu s pjesmama Indexa i pustila “Jutro će promeniti sve”. Počela sam pjevati tiho, a Lena me gledala začuđeno: “Bako, ti znaš pjevati?”

Tog trenutka nešto se prelomilo u meni. Suze su mi navrle na oči – ne zbog tuge, nego zbog olakšanja. Lena me zagrlila i šapnula: “Pjevaj još!” Pjevala sam joj cijelo popodne, dok su sunčeve zrake klizile po starim zavjesama.

Kasnije te večeri nazvala sam Anu. “Znaš li da Lena voli kad joj pjevam?” Ana je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Mama… žao mi je što te nikad nisam stvarno slušala.” Osjetila sam knedlu u grlu.

Sutradan sam otišla do lokalnog kulturnog centra i raspitala se o zboru za umirovljenike. Voditeljica, gospođa Marija iz Osijeka, nasmiješila se: “Dođite u četvrtak! Nikad nije kasno za pjesmu.” Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se živom.

Ali kad sam to ispričala susjedi Ruži na klupi ispred zgrade, ona se nasmijala: “Ma daj, Ajla, što će ti to sad? Nisi ti više cura!” Pogledala sam je ravno u oči: “Možda nisam cura, ali još uvijek imam glas.” Ruža je slegnula ramenima i nastavila pričati o akciji u Konzumu.

Te večeri Lena mi je poslala poruku: “Bako, možeš li me naučiti onu pjesmu od Indexa?” Srce mi se ispunilo toplinom koju nisam osjećala godinama.

Ponekad se pitam – koliko nas živi sa snovima koje smo zakopali pod svakodnevnim brigama? Koliko nas šuti dok nam duša vrišti za onim što volimo? Možda nikad nije kasno da pronađemo svoj glas – makar ga čuli samo oni koje najviše volimo.