Kako sam zaustavila svekrvine nenajavljene posjete – i što se dogodilo kad je uzvratila udarac
“Opet ona!” – prošaputala sam sebi dok sam kroz špijunku gledala kako se Jasmina, Damirova majka, penje uz stepenice s vrećicom iz Merkatora. Bilo je subotnje jutro, jedini dan kad Damir i ja možemo zajedno doručkovati u miru, ali mir je u našem stanu već mjesecima bio samo iluzija.
Damir je sjedio za stolom, listao novine i nije ni pogledao prema vratima. “Ivana, otvori joj, molim te. Znaš da se ona ne ljuti kad dođe nenajavljeno.”
“Ali ja se ljutim!” – izletjelo mi je, glasnije nego što sam htjela. Damir je podigao obrve, a ja sam osjetila kako mi srce lupa u grlu. Nisam više mogla izdržati tu tišinu između nas, tu neizgovorenu napetost koja je svakim danom rasla.
Jasmina je već zvonila drugi put. Otvorila sam vrata s lažnim osmijehom. “Ivana, dušo! Donijela sam vam pite i malo domaće marmelade!” Ušla je kao da je to njezin stan, ostavljajući cipele nasred hodnika. Pogledala sam Damira, ali on je samo slegnuo ramenima.
Tako je bilo svaki tjedan. Nekad i češće. Jasmina bi dolazila bez najave, donosila hranu, komentirala kako nam je stan neuredan ili kako bi ona bolje posložila suđe. U početku sam pokušavala biti ljubazna, ali svaki put bih osjećala kako gubim dio sebe. Nisam više znala gdje završava naš brak, a gdje počinje njezina kontrola.
Jednog dana, nakon što je Jasmina otišla, sjela sam nasuprot Damiru. “Moramo razgovarati. Ovo više ne mogu izdržati. Osjećam se kao gost u vlastitom stanu.”
Damir je šutio nekoliko trenutaka. “Znaš da joj ne mogu reći da ne dolazi. Ona je sama otkad je tata umro.”
“A ja? Ja nisam sama? Zar nije vrijeme da ti i ja imamo svoj život?”
Damir me pogledao kao da me prvi put vidi. “Ne znam… Ne želim birati između tebe i nje.”
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, osjećajući se izdanom i neshvaćenom. Ujutro sam odlučila – moram nešto poduzeti.
Sljedeći put kad je Jasmina došla, dočekala sam je na vratima prije nego što je stigla pozvoniti. “Jasmina, možemo li razgovarati?”
Iznenadila se, ali pristala je. Sjeli smo u kuhinju. Ruke su mi drhtale dok sam govorila: “Znam da vam je teško otkad ste ostali sami, ali Damir i ja trebamo svoj prostor. Voljela bih da nas nazovete prije nego što dođete.”
Njezino lice se promijenilo u trenu – iznenađenje, pa povrijeđenost, pa bijes. “Znači smetam vam? Nisam znala da sam višak u životu vlastitog sina!”
“Niste višak… Samo želim da imamo dogovor.”
Ustala je naglo, uzela torbu i izašla bez riječi. Damir me gledao u šoku kad sam mu ispričala što se dogodilo.
“Ivana, nisi trebala tako naglo… Znaš kakva je ona osjetljiva!”
“A ja? Zar ja nisam osjetljiva? Zar nije vrijeme da i mene netko zaštiti?”
Sljedećih tjedan dana Jasmina nije dolazila niti zvala. Damir je bio tih, povučen. Počela sam sumnjati jesam li pogriješila.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to Jasmina.
“Ivana… Razmišljala sam o svemu. Možda si u pravu. Ali znaš li ti koliko mi znači vaš osmijeh kad dođem? Koliko mi znači taj osjećaj da još uvijek pripadam negdje?”
Osjetila sam knedlu u grlu.
“Znam… Ali i meni treba osjećaj doma. Možemo li pokušati drugačije? Da se dogovaramo oko posjeta?”
Nakon dugog razgovora dogovorile smo se da će dolaziti jednom tjedno – ali uvijek uz najavu.
Mislila sam da smo pronašle kompromis, ali ubrzo su počele stizati poruke od Damirove sestre Lejle: “Mama kaže da si ti kriva što više ne dolazi k nama kao prije… Da si ga okrenula protiv nje…”
Damir se sve više povlačio u sebe, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će iznijeti smeće, tko će platiti račune, zašto nisam skuhala ono što on voli.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe, sjela sam sama na balkon i gledala svjetla grada. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam tražila svoje mjesto pod suncem.
Nekoliko dana kasnije Jasmina je ipak došla – ovaj put s najavom i s Lejlom. Sjeli smo svi za stol, atmosfera je bila napeta kao nikad prije.
“Ivana,” rekla je Jasmina tiho, “znam da ti nije lako sa mnom. Ali ni meni nije lako bez vas dvoje. Možda možemo pokušati ispočetka?”
Pogledala sam Damira – prvi put nakon dugo vremena vidjela sam suze u njegovim očima.
“Možemo pokušati,” rekla sam tiho.
Ali duboko u sebi znala sam da ništa više neće biti isto.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene uvijek te koje moraju birati između sebe i tuđih očekivanja? Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi prema partneru i vlastitih granica?