„Ne želimo vidjeti unuka ovaj vikend” – Priča o ocu između suza, ponosa i obiteljskih šutnji

„Ne, Dario, ovaj vikend ne možemo. Imamo svojih obaveza.” Glas moje majke bio je hladan, gotovo mehaničan, kao da govori o vremenskoj prognozi, a ne o svom unuku kojeg nije vidjela već mjesecima. Stajao sam na balkonu, gledao u maglovitu riječku večer, i osjećao kako mi se srce steže. Leon je u dnevnoj sobi slagao kockice, a ja sam pokušavao smisliti kako mu objasniti da baka i djed opet neće doći.

„Tata, hoće li baka donijeti one kekse koje voliš?” upitao je, ne dižući pogled sa svojih igračaka. U tom trenutku sam poželio slagati, reći mu da će doći, da će sve biti kao prije. Ali nisam mogao. Nisam više mogao lagati ni sebi ni njemu.

Moji roditelji, Ana i Željko, nikada nisu bili ljudi od velikih riječi ili zagrljaja. Odrastao sam u stanu gdje su se emocije pokazivale šutnjom ili stisnutim usnama. Kad sam upoznao Mirelu, sve se promijenilo. Ona je bila sunce koje je grijalo svaki kutak moje duše. Kad smo dobili Leona, mislio sam da će to omekšati i moje roditelje. Ali ništa se nije dogodilo. Dapače, činilo se kao da su se još više povukli u svoj svijet.

Sjećam se jednog ručka kod njih prošle zime. Mirela je pokušavala započeti razgovor o Leonovim prvim koracima, ali mama je samo kimala glavom, a tata je gledao kroz prozor. „Djeca danas previše traže pažnje”, promrmljao je Željko kad je Leon počeo plakati jer mu je pao komad kruha na pod. Mirela me pogledala s tugom u očima, a ja sam osjećao sram i bijes istovremeno.

Nakon tog ručka Mirela me pitala: „Zašto nas ne vole? Što smo im napravili?” Nisam imao odgovor. Samo sam slegnuo ramenima i rekao: „Takvi su oduvijek.” Ali istina je bila da sam se i sam pitao isto.

Prošli vikend sam opet nazvao mamu. „Možda bi Leon volio da ga odvedete u park? Znaš koliko voli ljuljačke…” Glas mi je drhtao, ali nisam htio pokazati koliko mi je stalo. „Dario, stvarno ne možemo ovaj put. Tata ima problema s leđima, a ja moram kod frizerke.” Osjetio sam kako mi se knedla stvara u grlu. „Dobro, razumijem”, rekao sam tiho i prekinuo vezu.

Te noći nisam mogao spavati. Gledao sam Mirelu kako spava pored mene, umornu od posla i brige oko Leona. Znao sam da joj nedostaje podrška moje obitelji. Njeni roditelji žive daleko, u Osijeku, i viđamo ih samo ljeti. Osjećao sam se kao da sam iznevjerio svoju malu obitelj jer im nisam mogao pružiti ono što sam obećao – toplinu doma i zajedništvo.

Sljedećeg dana na poslu kolega Ivan me pitao: „Kako je mali? Jel’ ga baka i djed maze?” Samo sam se nasmiješio i promrmljao nešto neodređeno. Nisam imao snage objašnjavati da moj sin raste bez zagrljaja svojih baka i djedova.

Jedne večeri, dok smo Mirela i ja spremali Leona za spavanje, rekla mi je: „Znaš, možda bismo trebali prestati zvati ih. Možda im jednostavno nije stalo.” Pogledao sam je u oči i vidio suze koje nije htjela pustiti pred mnom. „Ne mogu”, odgovorio sam tiho. „To su moji roditelji.”

Sjećanja su mi navirala – kako me tata učio voziti bicikl na parkingu ispred zgrade, kako me mama grlila kad sam imao temperaturu. Gdje su nestali ti ljudi? Što se dogodilo s njima?

Jednog dana skupio sam hrabrost i otišao do njih bez najave. Leon je držao moju ruku dok smo stajali pred vratima. Mama nam je otvorila s iznenađenjem na licu. „Dario? Što radiš ovdje?”

„Došli smo vas vidjeti”, rekao sam odlučno. Leon joj je pružio crtež koji je nacrtao za njih – kuća s velikim prozorima i nas troje ispred nje. Mama ga je uzela, pogledala ga nekoliko sekundi i stavila na stol bez riječi.

Sjeli smo u dnevnu sobu. Tata je gledao televiziju, nije ni pogledao Leona. Tišina je bila teža od bilo kakve svađe.

„Tata”, rekao sam napokon, „zašto ne želite provoditi vrijeme s Leonom? On vas treba.”

Tata je šutio nekoliko trenutaka pa promrmljao: „Nismo mi za to više… Stari smo.”

„Niste stari za ljubav”, odgovorio sam tiho.

Mama je uzdahnula: „Dario, život nije bajka. Svatko ima svoje brige.”

Pogledao sam Leona koji se igrao autićima na tepihu, nesvjestan težine koja visi nad nama.

Kad smo odlazili, mama nam je dala vrećicu s domaćim kolačima. „Za Leona”, rekla je kratko.

Na povratku kući Mirela me pitala: „Jesi li barem malo mirniji?”

Nisam znao što da odgovorim. Osjećao sam se prazno.

Dani su prolazili, a ja sam prestao zvati roditelje svaki vikend. Počeo sam graditi svoj mali svijet s Mirelom i Leonom – izleti na more, šetnje po Korzu, večeri uz crtiće i smijeh.

Ali svake subote navečer gledao bih u mobitel, nadajući se poruci ili pozivu koji nikad nije stigao.

Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti nekoga tko te stalno odbija? I može li šutnja zaista ugasiti srce jednog oca?

Što vi mislite – treba li nastaviti pokušavati ili pustiti da prošlost ostane prošlost?