Noć kad sam izgubio i ponovno pronašao Sofiju: Priča o strahu, nadi i obiteljskim ranama

“Ne, Sofija, molim te, diši!” vikao sam kroz suze, držeći njeno maleno tijelo koje je odjednom postalo teško u mojim rukama. Emina je stajala pored mene, blijeda kao zid, ruke su joj drhtale dok je telefonirala hitnoj pomoći. Sat na zidu pokazivao je 2:47 ujutro, ali vrijeme je za mene stalo. Sjećam se samo zvuka mog srca kako lupa i osjećaja da se tlo pod nogama raspada.

Nikada neću zaboraviti taj trenutak – miris mlijeka u zraku, Sofijine sitne prstiće koji su još prije nekoliko minuta stezali moj kažiprst. Sada su bili mlitavi. “Halooo! Molim vas, požurite! Moja beba ne diše!” Emina je vrištala u telefon. U tom trenutku, sve što sam znao o životu, ljubavi i roditeljstvu nestalo je. Ostao sam samo ja, moj strah i Sofija koja nije disala.

Hitna pomoć stigla je za sedam minuta, ali meni se činilo kao sedam godina. Doktorica Jasna, žena s kratkom crnom kosom i odlučnim glasom, preuzela je Sofiju iz mojih ruku. “Odmaknite se!” naredila je. Gledao sam kako joj masira prsa, kako joj daje kisik, a ja sam samo stajao – bespomoćan otac koji ne može spasiti svoje dijete. Emina se srušila na pod i počela moliti: “Bože, nemoj mi uzeti dijete!”

U bolnici su nas smjestili u hladnu čekaonicu. Sjedili smo jedno pored drugog, ali između nas je zjapila provalija. Nisam mogao pogledati Eminu u oči. Osjećao sam krivnju – bio sam s njom kad se to dogodilo, a nisam mogao ništa učiniti. “Zašto si je ti hranio? Rekla sam ti da joj ne daješ bočicu ako zaspi!” prošaptala je kroz zube. Njene riječi su me pogodile kao šamar. Znao sam da nije fer, ali nisam mogao reći ništa. Sam sebi sam bio najveći krivac.

Sati su prolazili. U jednom trenutku, kroz staklo sam vidio svoju majku Nadu kako dolazi niz hodnik. Nikada nije odobravala moj brak s Eminom – uvijek je govorila da smo premladi, da Emina nije dovoljno jaka za mene. Sada je stajala ispred mene, gledala me očima punim suza i rekla: “Sine, ovo nije tvoja krivnja.” Ali ja joj nisam vjerovao. Znao sam što misli – da sam opet sve uprskao.

U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: otac koji odlazi bez pozdrava, majka koja plače u kuhinji, ja koji obećavam sebi da ću biti bolji otac nego što je on bio meni. A sada? Nisam mogao ni vlastitu kćer zaštititi.

Nakon četiri sata čekanja, doktorica Jasna nam je prišla. “Sofija je stabilno. Imala je prestanak disanja zbog refluksa, ali sada diše sama.” Emina je briznula u plač i pala mi u zagrljaj. Ja sam samo sjedio i gledao u pod. Olakšanje je bilo golemo, ali osjećaj krivnje nije nestao.

Te noći nismo otišli kući. Sjedili smo uz Sofijin krevetić na pedijatriji, slušali svaki njen udah kao da nam od toga ovisi život. Emina me nije pogledala cijelu noć. U jednom trenutku prošaptala je: “Ne znam hoću li ti ikada moći oprostiti.” Te riječi su me zaboljele više od svega što se te noći dogodilo.

Sljedećih dana kuća nam je bila puna ljudi – rodbina iz Mostara, Eminina sestra Lejla iz Tuzle, moja sestra Ivana iz Zagreba. Svi su donosili hranu i savjete koje nismo tražili. Svi su znali bolje od nas što treba raditi s bebom koja je jedva preživjela noć.

Jedne večeri dok sam sjedio na balkonu s ocem Emininog prijatelja Harisom, pitao me: “Jesi li ti ikad oprostio svom starom što vas je ostavio?” Nisam znao što da kažem. Nikad nisam ni pokušao. Haris je klimnuo glavom: “Možda bi trebao prvo sebi oprostiti.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Emina i ja smo se udaljili. Svaka sitnica bila je razlog za svađu – tko će ustati noću do Sofije, tko nije oprao bočicu, tko je zaboravio kupiti pelene. Jedne večeri Emina mi je rekla: “Ne mogu više ovako. Ili ćemo potražiti pomoć ili ćemo se raspasti.” Pristao sam na bračno savjetovanje samo zato što nisam znao što drugo učiniti.

Na prvoj seansi kod psihologinje Mirele oboje smo plakali više nego ikad prije. Govorili smo o strahu od gubitka, o krivnji koju nosimo iz djetinjstva, o tome kako nas roditelji još uvijek oblikuju iako ih više nema ili su daleko. Mirela nam je rekla: “Niste vi krivi za ono što se dogodilo Sofiji. Ali vi ste odgovorni za to kako ćete dalje zajedno živjeti s tim iskustvom.”

Polako smo počeli ponovno razgovarati – o svemu što nas boli i raduje. Sofija se oporavljala, a mi smo učili biti roditelji jedno drugome i sebi.

Danas Sofija ima godinu dana i smije se najglasnije na svijetu. Ponekad me pogleda onim svojim velikim očima i ja se sjetim one noći kad sam mislio da ću je izgubiti zauvijek.

Pitam se često: Jesmo li mi ikada spremni oprostiti sebi i sudbini? Ili samo učimo živjeti s ranama koje nosimo? Što vi mislite – može li se oprostiti onome što ne možemo promijeniti?