Naša borba za vlastiti dom: Kako smo preživjeli pod istim krovom s Markovom majkom

“Opet si ostavila šalicu na stolu! Koliko puta sam ti rekla da se to ne radi u ovoj kući?” Marijin glas parao je tišinu jutra, dok sam ja, još u pidžami, pokušavala progutati gutljaj kave. Pogledala sam Marka, ali on je samo slegnuo ramenima i zaronio dublje u novine. U tom trenutku, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Nisam ni sanjala da će moj brak s Markom značiti i brak s njegovom majkom. Kad smo se vjenčali, Marko je inzistirao da ostanemo kod njega dok ne stanemo na noge. “Bit će lakše, znaš kakva su vremena, a mama ionako ima puno mjesta,” govorio je. Nisam imala srca reći mu da me već tada stezalo u prsima od same pomisli na zajednički život s Marijom.

Prvi mjeseci su bili puni nade. Marija je kuhala ručkove, donosila kolače iz pekare i pričala o Markovom djetinjstvu. Ali ubrzo su počele sitne primjedbe: “Zašto si stavila previše soli u juhu?”, “Tko ti je rekao da se posteljina tako slaže?”, “U mojoj kući se ne nose cipele po hodniku!” Svaki dan bio je nova borba za komadić privatnosti. Nisam imala svoj kutak, ni vremena nasamo s Markom. Čak i kad bismo sjeli gledati film, Marija bi sjela između nas s komentarima o radnji ili glumcima.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Marija mi je prišla tiho: “Znaš, draga, Marko voli kad mu se košulje peglaju na određeni način. Ja to radim godinama.” Osjetila sam kako mi krv vrije. “Možda bi Marko mogao sam ispeglati svoje košulje?” odgovorila sam drsko, ali ona se samo nasmiješila onim svojim umornim osmijehom koji govori: ‘Ti si još dijete.’

Marko je bio između dvije vatre. Volio je svoju majku, ali i mene. Ponekad bi me zagrlio i šapnuo: “Izdrži još malo, obećavam da ćemo uskoro otići.” Ali vrijeme je prolazilo, a mi smo još uvijek bili pod istim krovom. Svaka moja primjedba završavala bi svađom. “Zašto si uvijek protiv moje mame? Ona nam samo želi pomoći!” vikao bi Marko dok bih ja plakala u kupaonici.

Najgore je bilo kad sam ostala trudna. Marija je tada potpuno preuzela kontrolu nad mojim životom. “Ne smiješ jesti to! Sjedi ovdje! Nemoj nositi teške stvari!” Osjećala sam se kao dijete kojemu netko stalno govori što smije, a što ne smije. Jednog dana sam pukla. “Marija, molim vas, pustite me da budem majka svom djetetu!” viknula sam pred svima. Nastao je muk. Marko me gledao kao da sam izdala njegovu obitelj.

Te noći nismo razgovarali. Ležala sam budna i razmišljala o svom životu. Jesam li pogriješila što sam pristala na ovakav brak? Gdje je nestala ona sreća iz naših prvih dana? Ujutro me dočekala poruka od moje mame: “Sine, dođi malo kod nas, odmori se.” Spakirala sam nekoliko stvari i otišla bez riječi.

Kod svojih roditelja napokon sam mogla disati. Mama me grlila i šutjela, a tata mi je kuhao kavu bez riječi osude. Nakon nekoliko dana Marko je došao po mene. Sjeli smo na klupu ispred moje stare škole.

“Znam da ti nije lako,” rekao je tiho. “Ali ne mogu ostaviti mamu samu. Tata je umro, ona nema nikoga osim mene.”

“A ja? Ja nemam nikoga osim tebe,” odgovorila sam kroz suze.

Dugo smo šutjeli. Oboje smo znali da nešto mora puknuti – ili mi, ili ta kuća.

Vratili smo se kod Marije, ali više ništa nije bilo isto. Počeli smo štedjeti svaki dinar. Odbijali smo zajedničke večere i izlaske s prijateljima. Svaka kuna išla je na stranu. Marija je postajala sve nervoznija jer nas nije mogla više kontrolirati kao prije.

Jednog dana Marko je došao kući s osmijehom: “Našao sam mali stan u Novom Zagrebu! Nije puno, ali bit će naš.” Skakala sam od sreće, ali osjećala i grižnju savjesti zbog Marije koja je sjedila u kutu dnevne sobe i brisala suze.

Preseljenje nije prošlo bez drame. Marija je plakala: “Ostavljate me samu! Nakon svega što sam učinila za vas!” Marko ju je grlio i obećavao da ćemo dolaziti svaki vikend. Ja sam znala da to neće biti isto – ali morala sam misliti na sebe i svoje dijete.

Prvih nekoliko tjedana u novom stanu bilo je čudno tiho. Nedostajali su mi čak i Marijini prigovori. Ali napokon smo imali svoj mir – mogli smo jesti kad želimo, gledati filmove do kasno i smijati se bez straha da će netko upasti u sobu.

S vremenom su rane zacijelile. Marija nam sada dolazi u goste, ali zna kada treba otići kući. Naše dijete raste u domu punom ljubavi i mira.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo svega? Jesmo li mogli drugačije? Možda ste vi imali sličnu priču – kako ste vi pronašli svoj mir pod istim krovom s roditeljima ili svekrvom?