“Sutra pakirate stvari i odlazite” – Priča jedne majke iz Sarajeva koja je napokon izabrala sebe
“Sutra pakirate stvari i odlazite.” Moje riječi su odzvanjale kroz mali dnevni boravak, dok su Elvedin i njegova supruga Mirela sjedili na kauču, blijedi kao zid iza njih. Ruke su mi drhtale, ali nisam ih skrivala. Znala sam da je ovo trenutak koji će promijeniti sve.
Elvedin me gledao kao da ne vjeruje šta čuje. “Mama, šališ se? Gdje ćemo mi sad?”
Nisam mogla gledati u njegove oči. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam smjela popustiti. “Ne šalim se. Dosta je bilo. Ova kuća više nije mjesto za svađe, viku i tvoje nezadovoljstvo. Nisam više ona mama koja sve trpi.”
Mirela je tiho zaplakala. “Amira, molim vas… samo još malo dok ne nađemo stan.”
Ali ja sam već bila na rubu. Mjesecima sam slušala njihove prepirke, gledala kako se moj sin pretvara u nekog koga ne prepoznajem – nervozan, nezahvalan, stalno traži krivca za svoje neuspjehe. Mirela je bila povučena, često uplakana, a ja sam osjećala kako me njihova energija guta. Moj dom više nije bio moj dom.
Sve je počelo kad su prošle zime ostali bez posla. Elvedin je radio u jednoj privatnoj firmi, Mirela u butiku. Kriza ih je pogodila kao i mnoge druge mlade u Sarajevu. Došli su kod mene “na par mjeseci”, ali mjeseci su se pretvorili u godinu dana. Prvo sam im kuhala, prala, tješila ih. Onda su počeli problemi – Elvedin je postajao sve nervozniji, često bi vikao na Mirelu zbog sitnica. Ja sam pokušavala smiriti situaciju, ali svaki put bih završila između njih dvoje.
Jedne večeri sam čula kako Mirela plače u kupatilu. Prišla sam joj tiho: “Šta se dešava, dijete?”
“Ne mogu više ovako, Amira,” šapnula je kroz suze. “Elvedin je stalno ljut, ništa mu nije pravo. Osjećam se kao da sam višak.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Moj sin, kojeg sam odgajala s ljubavlju i trudom, sada povređuje ženu koju voli? Gdje sam pogriješila?
Sutradan sam pokušala razgovarati s njim. “Elvedine, moraš se sabrati. Nije rješenje u galami.”
“Lako je tebi pričati!” odbrusio mi je. “Ti imaš penziju, krov nad glavom! Mi nemamo ništa!”
Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam krivicu što imam makar tu malu sigurnost koju oni nemaju. Ali nisam ja kriva što život nije ispao kako su planirali.
Dani su prolazili u napetosti. Počela sam izbjegavati vlastiti stan – šetala bih satima po Vilsonovom šetalištu samo da ne slušam njihove prepirke. Komšinica Senada me jednom srela: “Amira, što si tako smršavila? Šta te muči?”
Nisam imala snage ni slagati: “Sve mi se skupilo, Senada. Ne znam više gdje mi je glava.”
Jedne noći, kad sam se vratila kući kasno s posla (radila sam dodatno čišćenje stubišta da bih im mogla pomoći), zatekla sam ih kako se žestoko svađaju zbog novca. Elvedin je vikao: “Tvoja mama nam daje više nego moja! Sramota!”
Mirela je plakala: “Ne mogu više tražiti od svojih! Zar ti nije neugodno?”
Tada sam shvatila da više ne mogu biti tampon zona između njih dvoje. Moja ljubav prema sinu nije smjela biti razlog da izgubim samu sebe.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o ratu, o godinama kad sam sama odgajala Elvedina jer mu je otac poginuo na Grbavici 1993., o tome kako sam uvijek stavljala tuđe potrebe ispred svojih. I sada, kad bih trebala imati mirnu starost, osjećam se kao stranac u vlastitom domu.
Ujutro sam skuhala kafu i pozvala ih za sto. Ruke su mi drhtale dok sam govorila: “Djeco, vrijeme je da krenete dalje. Ja vas volim, ali ne mogu više ovako.”
Elvedin me gledao s nevjericom: “Znači izbacuješ nas na ulicu?”
“Ne izbacujem vas na ulicu,” rekla sam tiho ali odlučno. “Imate prijatelje, imate porodicu s obje strane. Ja ću vam pomoći koliko mogu – ali morate otići.”
Mirela je šutjela, a Elvedin je ustao i zalupio vratima.
Cijeli dan sam provela u tišini. Srce mi se kidalo, ali znala sam da radim pravu stvar. Navečer mi je Mirela prišla: “Amira… hvala vam što ste bili uz mene. Znam da vam nije lako.”
Zagrlila sam je i zaplakale smo obje.
Sutradan su spakovali stvari i otišli kod Mireline tetke na Ilidžu. Elvedin mi nije rekao ni zbogom.
Dani su prolazili sporo i teško. Nedostajali su mi – čak i njihove svađe, njihova prisutnost u stanu. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir.
Ponekad se pitam jesam li bila previše stroga? Jesam li mogla još malo izdržati? Ali onda se sjetim onih noći kad nisam mogla disati od tuge i stresa.
Možda će mi jednog dana oprostiti. Možda će shvatiti da majka mora ponekad izabrati sebe.
Šta vi mislite – gdje je granica između ljubavi prema djeci i brige za vlastitu dušu? Je li grijeh reći „dosta“ kad više ne možeš?