Granice srca: Priča o izgubljenoj ljubavi i pronađenom dostojanstvu

“Zar ti stvarno misliš da si nešto bolja od mene?” Dario je vikao dok su svi za stolom utihnuli, a bakina ruka zadrhtala nad tanjirom sarme. Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam mogla izustiti ni riječ. U tom trenutku, između mirisa domaće juhe i pogleda punih osude, shvatila sam da sam izgubila sebe.

Moje ime je Ivana. Rođena sam u Sarajevu, odrasla u Zagrebu, a srce mi je ostalo negdje između tih dvaju gradova. Dario je bio moj prvi ozbiljan dečko, onaj za kojeg su svi govorili da je “prava prilika”. Bio je zgodan, šarmantan, imao je dobar posao u banci i uvijek je znao što reći da me nasmije. Ali iza zatvorenih vrata, naš svijet bio je drugačiji.

Na početku je sve bilo kao iz bajke. Prvi put kad me poljubio ispod stare lipe na Jarunu, srce mi je preskočilo. “Ivana, ti si moja sudbina”, šapnuo je. Vjerovala sam mu. Vjerovala sam da ljubav može sve. Ali s vremenom, njegove riječi su postale oštrije, a pogledi hladniji.

“Zašto si obukla tu haljinu? Znaš da ne volim kad privlačiš pažnju”, rekao bi dok bismo izlazili van. Prvo sam mislila da mu je stalo. Da me štiti. Ali onda su došle zabrane: “Ne moraš se više viđati s Lanom, ona ti samo puni glavu glupostima.” Lana mi je bila najbolja prijateljica još iz osnovne škole. Kad sam joj rekla da se više ne možemo viđati, plakala sam cijelu noć.

Majka je primijetila promjene na meni. “Ivana, nisi više ona vesela djevojka kakvu poznajem. Što se događa?” pitala bi dok bi mi pravila čaj od kamilice. “Ništa, mama, samo sam umorna”, lagala sam. Nisam imala snage priznati da me vlastita ljubav guši.

Najgore je bilo kad smo otišli kod Darijeve obitelji u Mostar za Bajram. Njegova majka, Senada, gledala me kao uljeza. “Naša Ivana nije baš naučila praviti pitu, ha?” smijala se dok sam nespretno razvlačila jufku. Dario nije rekao ništa. Samo je slegnuo ramenima i kasnije mi u autu prigovorio: “Mogla si se barem potruditi. Sramotiš me pred mojima.” Te večeri nisam mogla zaspati od suza.

Jedina osoba kojoj sam mogla reći istinu bila je baka Marija. Sjedile smo na balkonu njenog stana u Novom Zagrebu, gledale tramvaje kako prolaze i pile kavu iz malih šalica.

“Dijete moje, ljubav bez poštovanja nije ljubav. To je lanac oko vrata”, rekla mi je tiho dok mi je stiskala ruku. “Znaš li ti tko si bila prije njega? Sjećaš li se?”

Nisam znala odgovoriti.

Dario je postajao sve posesivniji. Jednom me pratio do posla jer nije vjerovao da idem na sastanak s kolegicom. Drugi put mi je uzeo mobitel i pregledavao poruke. Svaki put kad bih pokušala razgovarati o tome, govorio bi: “Ti si kriva što ja ovako reagiram. Da se ponašaš normalno, ne bih morao sumnjati u tebe.” Počela sam vjerovati da je stvarno sve do mene.

Ali onda se dogodila ona večera kod mojih roditelja. Svi su bili za stolom: mama, tata, brat Filip sa suprugom Anom i njihovo dvoje djece. Dario je kasnio i došao nervozan. Kad sam ga pitala gdje je bio, eksplodirao je pred svima.

“Zar ti stvarno misliš da si nešto bolja od mene?”

Tišina. Pogledi puni nelagode. Tata je stisnuo vilicu, mama oborila pogled. Baka Marija samo me pogledala i klimnula glavom kao da kaže: “Vrijeme je.” Te noći nisam spavala kod Darija. Otišla sam kod bake.

“Ivana, život ti neće dati drugu priliku ako sama sebi ne pružiš prvu”, rekla mi je dok mi je pokrivala ramena dekicom.

Sljedećih dana osjećala sam se kao da hodam po staklu. Dario me zvao stotinu puta, slao poruke: “Oprosti, bio sam pod stresom”, “Volim te više od svega”, “Bez tebe nemam smisla”. Srce mi se kidalo svaki put kad bih pročitala poruku, ali nisam odgovarala.

Lana mi se javila: “Nedostaješ mi. Znam da ti nije lako, ali tu sam ako želiš razgovarati.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Jednog jutra probudila sam se i pogledala se u ogledalo. Oči su mi bile natečene od plača, ali prvi put sam vidjela onu staru Ivanu – onu koja se smije bez razloga, koja voli plesati po kiši i sanjati velike snove.

Nazvala sam Darija i rekla mu da je gotovo.

“Ne možeš me ostaviti! Nitko te neće voljeti kao ja!” vikao je u slušalicu.

“Možda neće”, odgovorila sam tiho, “ali ja ću voljeti sebe dovoljno da ne dopustim nikome da me gazi.” Spustila sam slušalicu i osjetila kako mi teret pada s leđa.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo prekinuli. Još uvijek učim voljeti sebe i postavljati granice. Nije lako – Balkan nije mjesto gdje žene uvijek imaju podršku kad odluče otići iz loše veze. Ali svaki dan zahvaljujem baki Mariji što me podsjetila tko sam.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog straha od osude ili samoće? Koliko nas zaboravi na svoje snove zbog tuđe ljubavi? Možda će moja priča nekome pomoći da pronađe svoj glas – baš kao što sam ga ja pronašla.