Zašto ona, a ne ja? Priča o nepravdi u porodici Kovačević
“Zašto uvijek ona, a ne ja?” odzvanja mi u glavi dok gledam kroz prozor naše stare kuće u Travniku. Kiša lupa po limenom krovu, a ja stiskam šalicu hladne kave. U dnevnoj sobi čujem smijeh moje sestre Lejle i naše majke Mire. Smiju se nečemu što nikad neću razumjeti, jer nisam dio tog svijeta.
“Emina, možeš li nam donijeti još malo kolača?” zove me Lejla, kao da sam joj poslužno mlađe dijete, a ne sestra od 32 godine. Ustajem, iako mi se tijelo opire. Nosim tanjir s baklavom i gledam ih kako sjede blizu jedna drugoj, kao da su jedno biće. Majka joj nježno popravlja kosu iza uha.
“Hvala, seko,” kaže Lejla s osmijehom koji mi je nekad bio drag, a sada me boli.
“Nema na čemu,” promrmljam i vraćam se u kuhinju. Tamo me dočeka tišina, jedini prijatelj koji me ne izdaje.
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Lejla odlučila kupiti stan u Zagrebu. Svi smo znali da nema dovoljno novca, ali nismo pričali o tome. Jednog dana, majka je došla do mene s ozbiljnim izrazom lica.
“Emina, znaš da Lejli treba pomoć. Ja sam odlučila dati joj dio štednje za kaparu. Ti si već stabilna, imaš posao i sve…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. “Ali mama, i ja bih voljela jednog dana imati svoj stan. Zar nije pošteno da podijeliš štednju na pola?”
Majka je uzdahnula, izbjegavala moj pogled. “Ti si uvijek bila snažnija. Lejli treba više podrške. Znaš kakva je ona… osjetljiva.”
Te riječi su me presjekle. Snažnija? Zar to znači da ne zaslužujem pomoć? Da sam kažnjena jer sam naučila biti jaka?
Od tada više ništa nije isto. Svaki put kad ih vidim zajedno, osjećam se kao uljez u vlastitoj porodici. Otac je umro prije deset godina i od tada smo nas tri same. Mislila sam da nas to zbližava, ali sada shvaćam da sam cijelo vrijeme bila višak.
Prijateljica Ivana mi je rekla: “Moraš razgovarati s majkom. Ne možeš to držati u sebi.” Ali kako da razgovaram kad svaki pokušaj završi suzama ili šutnjom?
Jedne večeri skupila sam hrabrost. Majka je sjedila za stolom i slagala Lejlina svadbena pozivnica.
“Mama, možemo li razgovarati?”
Pogledala me preko naočala. “Što je sad?”
“Osjećam se zapostavljeno. Kao da ti nisam važna kao Lejla. Znam da si joj pomogla s novcem, ali mene nisi ni pitala treba li mi nešto. Zašto?”
Majka je šutjela dugo, a onda rekla: “Ti si uvijek bila ona koja sve može sama. Nisam htjela da se osjećaš kao da ti ne vjerujem. Lejli treba više…”
“Ali i meni trebaš! Samo što to nikad nisi primijetila!” povikala sam kroz suze.
Lejla je ušla u sobu baš tada. “Što se događa? Zašto vičeš na mamu?”
“Nije bitno,” rekla sam i istrčala van iz kuće na kišu.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za ovu porodicu: ostala sam u Travniku kad su svi odlazili, brinula o majci kad je bila bolesna, radila dva posla da platim račune. A sada sam samo sjena u njihovim životima.
Sljedećih dana pokušavala sam biti ravnodušna, ali nije išlo. Svaka sitnica me podsjećala na to koliko sam sama. Na poslu sam grizla usne da ne zaplačem pred kolegama. Ivana me tješila: “Nisi ti kriva što tvoja majka ima svoje favorite. To je njena slabost, ne tvoja.” Ali meni to nije bila utjeha.
Jednog popodneva, dok sam šetala uz Lašvu, srela sam starog prijatelja iz srednje škole, Amira.
“Emina! Gdje si nestala sve ove godine?” pitao je s osmijehom.
“Tu sam… negdje između ničega i svega,” odgovorila sam iskreno.
Sjeli smo na klupu i pričali satima o svemu što nas je mučilo. Amir mi je ispričao kako se njegova porodica raspala zbog sličnih stvari – favoriziranja jednog djeteta nad drugim.
“Znaš,” rekao je na kraju, “možda nikad nećeš dobiti ono što želiš od njih. Ali možeš sebi dati ono što zaslužuješ: poštovanje i ljubav.”
Te riječi su mi ostale u glavi danima.
Kad se Lejla udavala, nisam mogla sakriti gorčinu dok sam joj držala veo. Svi su gledali nju, svi su slavili njenu sreću. Majka me zagrlila tek usputno.
Nakon svadbe odlučila sam preseliti u Sarajevo i početi iznova. Pronašla sam mali stan i posao u knjižari. Prvi put nakon dugo vremena osjećam mir – ali rana još boli.
Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti roditelju koji te povrijedi na ovakav način? Ili zauvijek ostaneš dijete koje traži ljubav koju nikad neće dobiti?
Što vi mislite – može li porodica preživjeti ovakvu nepravdu ili nas ona zauvijek promijeni?