Trčanje za snovima izvan sela: Zašto sam napustila rodnu kuću i pronašla sreću u gradu

“Zar stvarno misliš da ćeš tamo pronaći sreću?” viknula je mama dok sam pakirala posljednju torbu. Njene ruke, ispucale od rada na zemlji, tresle su se dok je stajala na pragu naše stare kuće u okolini Travnika. “Ajla, ovdje ti je sve što ti treba! Neće te grad zagrliti kad ti bude teško!”

Nisam imala snage odgovoriti. Pogledala sam sestru Lejlu, koja je stajala pored prozora, šutke promatrajući kako spremam svoj život u dva kofera. U njenim očima vidjela sam tugu, ali i nešto drugo – možda zavist, možda strah da će ostati sama s mamom i kravama koje su svakog jutra tražile svoje.

Od malena sam osjećala da selo nije dovoljno za mene. Dok su drugi sanjali o novim traktorima ili većoj štali, ja sam sanjala o svjetlima Sarajeva, o velikim knjižarama i kafićima gdje ljudi razgovaraju o knjigama, filmovima i životu. No, svaki put kad bih to spomenula, mama bi samo odmahivala glavom: “Ajla, ti si naša pametna cura. Ali pamet nije za grad, pamet je za zemlju.”

Sjećam se jedne večeri kad sam imala šesnaest. Sjedile smo uz peć, vani je padao snijeg, a ja sam čitala roman Meše Selimovića. Mama je tiho rekla: “Znaš li ti koliko je teško biti sam u tuđem svijetu? Ja sam tvoj svijet.” Tada nisam razumjela što mi želi reći. Sad, godinama kasnije, te riječi odzvanjaju u meni svaki put kad se osjećam izgubljeno.

Prvi dan u Sarajevu bio je kao san i noćna mora istovremeno. Stan koji sam dijelila s Mirelom iz Mostara bio je hladan i mračan, ali meni je mirisao na slobodu. Mirela je bila potpuno drugačija od mene – glasna, smjela, s kosom obojenom u crveno. “Ajla, ovdje si da živiš! Hajde večeras na žurku!”

Ali meni nije bilo do žurki. Prvi mjesec sam provela između predavanja na Filozofskom fakultetu i poziva kući. Mama bi uvijek pitala: “Jesi li jela? Imaš li para?” Lejla bi samo kratko rekla: “Krava se otelila.” Nedostajale su mi čak i te njihove jednostavne rečenice.

Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz književnosti, Mirela je donijela pismo iz pošte. “Ajla, stiglo ti nešto od kuće.” Srce mi je preskočilo dok sam otvarala omotnicu. Unutra je bila Lejlina fotografija s novorođenim teletom i kratka poruka: “Fališ nam.” Suze su mi klizile niz lice. Tada sam prvi put ozbiljno pomislila da se vratim.

Ali onda su došli dani kad sam osjetila da pripadam ovom gradu. Prvi put kad sam pročitala svoj esej pred punom učionicom i profesorica Jasmina rekla: “Ajla, tvoj glas treba čuti!” Prvi put kad sam s Mirelom sjedila na Miljacki i pričala do zore o tome kako su naši roditelji žrtvovali sve za nas.

Grad me naučio da budem hrabra. Naučio me da nije sramota plakati na tramvajskoj stanici ili priznati da nemaš novca za kafu. Naučio me da ljudi nisu uvijek ono što izgledaju – neki će ti pomoći bez pitanja, drugi će te povrijediti bez razloga.

Jednog dana, dok sam šetala Baščaršijom, zazvonio mi je telefon. Bila je to Lejla. Glas joj je bio tih i slomljen: “Mama je pala na polju. Ne može ustati.” U tom trenutku sve moje gradske brige postale su nevažne. Sjela sam na prvi autobus za Travnik.

Kad sam stigla kući, mama je ležala na krevetu, blijeda ali tvrdoglava kao uvijek. “Vidiš li sad? Selo te treba više nego grad!” rekla je kroz suze. Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao izdajica.

Tih nekoliko dana kod kuće bilo je najteže u mom životu. Lejla i ja smo se svađale oko svega – ona mi je zamjerala što sam otišla, ja njoj što nije pokušala otići. Mama nas je gledala sa suzama u očima: “Vi ste moje dvije strane istog srca. Ne mogu vas razdvojiti.”

Kad se mama oporavila, vratila sam se u Sarajevo s osjećajem krivnje koji me pratio mjesecima. Ali tada sam shvatila – ne moram birati između sela i grada. Moje korijene nitko ne može iščupati iz mene, ali imam pravo rasti gdje god poželim.

Danas radim kao profesorica književnosti u Sarajevu. Svaki vikend odlazim kući, pomažem Lejli oko stoke i sjedim s mamom uz peć. Grad mi je dao krila, ali selo mi je dalo srce.

Ponekad se pitam – koliko nas još sjedi između dva svijeta, bojeći se da ćemo izgubiti jedno ako zagrlimo drugo? Možemo li ikada biti potpuno svoji?